"Lisinski (498) ujutro nije došao do Münchena. Zapalile se kočnice na jednom HŽ vagonu i zaustavljen je negdje između Salzburga i Münchena."
Možda je majstor preoštro kočio?
ŽELJEZNICA u HR
Jedan slučaj kada je prometnik vlakova bio osuđen na SMRT! Iz poslijeratnog vremena drugog svjetskog rata. Ja prenio na net uz neke ispravke. Pokoj svima nastradalima.
Smrt je kasnila 50 minuta
Počelo je bezazlenom gozbom, a završilo na gubilištu. Glavni protagonist željezničar Luka Javorina, krivac za sudar vlakova na izlazu iz žeIjezničke stanice Plavno - strijeljan je zato što je zbog njegove nepažnje poginula 21 osoba. Što je prethodilo dramatičnim trenucima na otvorenoj pruzi i tko je zapravo bio Luka Javorina?
Jedanaest ljudi stajalo je toga prohladnog jesenskog predvečerja kraj svježe iskopanog groba u zaleđu Korešnice, na mjestu gdje travnjaci prelaze u kamenjar a maslinici u makiju! Šestorica su bila naoružana vojničkim puškama, četvorica su u rukama držala nekakve spise, a jedan je stajao sa strane i pušio. Nespretno je izbacivao dimove, otpuhujući ih prema zapadu, gdje je sunce već polako tonulo za bregove. Na sebi je imao plavu iznošenu željezničarsku uniformu i nove, crne, vojničke cokule. Pogled mu je povremeno bježao na iskopanu zemlju, što se raskvašena ranom poslijepodnevnom kišom, bila pretvorila u glib.
U 17 sati željezničaru, koji je stajao najbliže grobu, prišao je onizak čovjek, zaogrnut šinjelom. U rukama je drżao papir s bilješkama. Govorio je kratko i odrješito:
"Luka Javorina, vaša molba za pomilovanje nije prihvaćena. O tome smo vas obavijestili još u zatvoru, ali smo dužni da vam to saopćimo i sada. Na temelju presude Okružnog suda u Splitu, što je postala pravomoćna, vi ćete danas biti strijeljani. Kazna će se izvršiti na ovome mjestu, u prisutnosti četvorice članova komisije, među kojima je i liječnik Državne bolnice u Splitu. Želite li da vam vežemo oči?"
Mladi željezničar samo je rezignirano odmahnuo glavom. Bacio je opušak kraj humka, kojemu je bio okrenut leđima. U 17.04 prasnuli su hici. Minutu kasnije liječnik je prišao beživotnom tijelu bivšeg šefa željezničke stanice u Plavnom i konstatirao smrt.
Na mjestu egzekucije sastavljen je zapisník o strijeljanju: "Luka Javorina, sin Milana i pokojne Marije, rođen 1922. u selu Studenci, kotar Perušić, željeznički namještenik, oženjen, bez djece, strijeljan je 24. listopada 1949. na mjestu zvanom Korešnica, kraj Žirovnice, pošto mu je odlukom broj 7909 Prezidijum Sabora FNRJ odbio molbu za pomilovanje. Javorina je proglašen krivim presudom Okružnog suda u Splitu, jer je u noći između 14. i 15. kolovoza 1949. kao šef stanice u Plavnom kraj Knina, prouzročio željezničku nesreću u kojoj je 21 osoba poginula, a 19 ih je teže i lakše ozlijeđeno."
Članovi komisije za izvršenje kazne potpisali su zatim zapisnik o strijeljanju 27-godišnjeg željezničara i krenuli prema seoskom putu, gdje ih je čekao milicijski automobil. Sutradan rano ujutro o egzekuciji je obaviješten i mjesni nadležni matični ured i još istoga dana ime Luke Javorine upisano je u knjigu umrlih.
Tako je stavljena točka na jednu od najtežih poslijeratnih željezničkih nesreća na našim prugama, čiji je glavni krivac morao biti uklonjen iz društva, jer je povredom radne discipline i krajnjim nemarom zavio u crno više od dvadeset porodica. Tužilac je njegovo djelo ocijenio kao tešku povredu službene dužnosti. "On je", naveo je među ostalim zastupnik optužbe u svojem pledoajeu, "odgovornu željezničku dužnost podredio osobnim zadovoljstvima i provodu, što je dovelo do teških posljedica."
A sve je u početku izgledalo bezazleno.
Poslijepodnevnim vlakom broj 1011 u Plavno je 14.kolovoza, nekoliko sati prije tragedije, dopremljeno živo janje. Poslao ga je čuvar pruge iz Pribudića Đuro Čupković. Vlakovođa kompozicije 1011, koji je dovezao janje, prenio je Javorini čuvarevu poruku: »Čupković ti je poručio da je platio janje za gozbu. Troškove ćete kasnije snosit solidarno. Želim vam dobar provod."
Poslijepodnevnim vlakom u Plavno je stiglo i desetak litara prvoklasnog vina. Sve je to bilo planirano za drugarsku zakusku u željezničkoj stanici. Pripreme za zajedničku večeru tekle su po planu. Oko 20 sati dvojica skretničara zaklala su janje a zatim ga natakli na ražanj. Vino je spremljeno u malu ostavu u željezničkoj stanici. Javorina je usporedo brinuo za večeru i vlakove što su tutnjili kroz Plavno. Nije ni slutio da će ga ta večera, "taj trenutak izuzetnog zadovoljstva", kako je kasnije izjavio, stajati života.
Javorina je bio mlad čovjek, gorštak, nenaviknut na sretne trenutke. Imao je dobro radno mjesto, ali mu lice nije zračilo zadovoljstvom kad bi se povela riječ o zaposlenju. Osjećao je u sebi da mrzi tu stanicu. Nikad, zapravo, nije želio postati željezničar. Oduvijek je maštao da radi u tvornici - bilo je to vrijeme kada su tvornički poslovi obećavali idealnu budućnost.
Za stare Jugoslavije živio je s roditeljima u Studencima. Ni selo ga nije privlačilo, ali tamo je živjela djevojka s kojom se namjeravao oženiti, pa nije imao izbora. Kod kuće je živio sve do 1942. ali u vrlo teškim uvjetima. Neprestano su ga proganjale ustaše, pa je u lipnju 1942. počeo raditi za NOV.
Međutim, još istoga mjeseca uhapsili su ga Talijani i otpremili u zatvor u Gospić. Na početku listopada iste godine uspjelo mu je nadmudriti zatvorske stražare i preko zida pobjeći u planinu. Odmah se pridružio partizanima i borio se do kraja rata. Nakon rata otišao je u miliciju u Karlovac, ali je već nakon sedam mjeseci pušten kući kao nesposoban. Još godinu dana živio je s ocem u Studencima, a zatim je na nagovor poznanika podnio molbu da ga prime na željeznicu. Molba je pozitivno riješena i već nakon kratkog vremena Javorina se našao u željezničkoj stanici Ogulin. Tamo je radio do polovice 1947. Bio je dobar radnik pa ga je direkcija JDŻ u Karlovcu poslala na tromjesečni željeznički tečaj u Zagreb. Zatim je dobio prvo samostalno mjesto - u željezničkoj stanici Studenci počeo je raditi kao vježbenik otpravnika vlakova. Ubrzo je uspješno položio ispit za otpravnika. Sreća mu se nasmiješila - ostao je u Studencima, kod kuće, pa mu posao nije pričinjavao veće teškoće. Stanovao je i hranio se kod roditelja i davao im od skromne plaće 100 dinara.
Međutim, sreća je kratko trajala - već u ožujku 1949. pozvan je na komercijalni tečaj u Pulu, a zatim je, toga se dobro sjećao, iz nepoznatih razloga premješten u stanicu Plavno. Za Javorinu je to bio mali šok.
"Premjestili su me u Plavno bez mojeg pristanka", izjavio je kasnije u istrazi. Osjećao sam se jadno. Bio sam teško pogođen - iz Plavnog sam morao svaki dan putovati po 24 kilometra da bih stigao u Studence. Gubio sam 12 sati, koje sam inače koristio za odmor."
Međutim bile su to godine kada izbirljivost nije bila dobra vrlina. Interesi društva zahtijevali su velika odricanja, pa tako i putovanje i pješačenje po 24 km! Mladi Javorina to, međutim, nije želio znati.
Upravo ta večera - pečeno janje i víno - što je trebalo da se oko ponoći servira u prometnikovoj sobi pružila je Javorini određenu satisfakciju - u svojoj stanici mogao je raditi što je želio, pa i priređivati strogo zabranjene pijanke.
Janje je bilo pečeno oko 23 sata. Skretničari su ga vrućeg iznijeli na improvizirani stol u prometnikovoj sobi, gdje je bio samo krevet sa slamaricom. Iz ostave su donijeli deset litara vina, i svečanost je mogla početi.
Večeri su - kako je kasnije rekonstruirano - prisustvovala dva skretničara iz željezničke stanice Plavno, koji će također biti optužen kao sukrivci za tragediju, dva čuvara pruge, službenik zadruge iz sela Ston, koji se slučajno našao na stanici, i šef stanice Luka Javorina. Otvaranju večere prisustvovat će i dva milicionara iz obližnje stražarske kuće, ali njihov boravak u stanici bit će Javorini samo poticaj za razuzdani provod. Milicionari su se zadržali samo desetak minuta, jer su morali poći na jedan neodgodiv zadatak. Da su oni ostali u stanici i vidjeli da se željezničari opijaju, možda do katastrofe ne bi ni došlo.
U to vrijeme - a bilo je to blizu ponoći - ništa nije nagovještavalo dramu putničkog vlaka 1012, što je dolazio iz pravca Zagreba. Sve je teklo uhodanim redom: pjevalo se i veselilo, a skretničari i Javorina povremeno su izlazili na stanični peron da bi propustili putničke i teretne vlakove iz Knina i Bihaća.
Putnički vlak Zagreb - Split kasnio je 50 minuta. Čitav vozni red bio je poremećen. Teretni vlak broj 1077 krenuo je iz Kninske željezničke stanice prije vremena. Vlakovi su se po voznom redu trebali ukrštati u stanici Stara Straža. Međutim, zbog zakašnjenja putničke kompozicije i ranijeg polaska teretnog vlaka iz Knina, predloženo je da se ukrštanje prebaci iz Stare Straže u Plavno.
"Otpravnik vlakova u željezničkoj stanici Stara Straža telefonski me nazvao i zamolio me da preuzmem ukrštanje putničkog i teretnog vlaka", izjavít će kasnije Javorina u Kninu, na saslušanju pred isljednikom Udbe. "Koristili smo se telefonom jer telegraf nije bio ispravan."
Katastrofa je bila sve bliže. U 2.00 sata janje je već bilo napola oglodano, a vino ispijeno. Polupijane željezničare hvatao je san. Čuvar pruge iz Pribudića, koji će kasnije također sjesti na optuženičku klupu kao sukrivac za nesreću, čitave noći je inače nagovarao Javorinu da se opusti i preda vinu: "Znam da ne piješ od 1945-te ali noćas je prilika da se riješiš te loše navike."
Javorina je u početku odbijao, ali je iza ponoći popustio i dohvatio čašu. Ispio je najprije jednu, pa drugu. Slijedila je treća, četvrta, peta, a zatim ih nitko više nije ni brojio. Šef željezničke stanice napustio je veselo društvo oko 3 sata ujutro. Otišao je u prometni ured. U tom trenutku nazvao ga je otpravnik vlakova iz Stare Straže i ponudio ukrštanje zagrebačkog putničkog vlaka i kninskog teretnog vlaka. Javorina je pristao, ali je ubrzo, smlavljen vinom, zaboravio na sve. Katastrofu više nitko nije mogao spriječiti.
Pripiti šef željezničke stanice u Plavnom činio je grešku za greškom. Prva i kardinalna - nije skretničare obavijestio da će se vlakovi 1012 i 1077 ukrštati na njihovoj stanici. Jednostavno je to zaboravio! Drugo - skretničari su na izlaznim i ulaznim kolosijecima radili što su željeli. Skretnice su prebacivali po volji, tako da je pravo čudo što se tragedija nije dogodila i prije.
U 3.30 sati ponovo se javio otpravnik vlakova iz Stare Straže. Upozorio je Javorinu da je donesena definitivna odluka da se vlakovi ukrštaju u Plavnom. Javorina je, međutim, na sve bio ravnodušan - naslonio je glavu na stol i zaspao. Pet minuta kasnije probudio ga je otpravnik vlakova iz Pribudića i javio da je kroz njegovu stanicu prošao teretní vlak broj 1042. "Kod tebe ne staje", rekao je otpravnik iz Pribudića. "Propusti ga. Zaustavit će se u Pađenima".
Javorina je samo nešto promrmljao u slušalicu. (Otpravnik vlakova iz Pribudíća na suđenju je to rekonstruirao kao "baš si me sada morao nazvati"). Potom je izašao na stanični plato da propusti teretnu kompoziciju 1042 iz Pribudića. U to vrijeme putnički vlak broj 1012, što će doživjeti katastrofu, bio je negdje kod Zrmanje, a teretni vlak broj 1077 dahtao je na kninskim usponima.
Kad je teretni vlak broj 1042, što je dolazio od Bihaća, protutnjio kroz prvi stanični kolosijek u Plavnom, Javorina se vratio u prometni ured i zadrijemao. Zaboravio je poslije prolaska teretnog vlaka zatvoriti ulazne i izlazne signale. Bilo je to kobno. Ulaz u stanicu Plavno bio je tako praktički otvoren s obje strane. U tom trenutku dvadesetak putnika iz vlaka smrti nije ni slutilo da će im to biti posljednje putovanje.
Ipak, postojala je još mala nada da ne dođe do nesreće. Javorina je trebao samo nazvati željezničku stanicu Zrmanja i izdeklamirati uobičajenu obavijest: "Putnički vlak broj 1012 koji će ubrzo proći kroz vašu stanicu ne ukršta se s teretním vlakom 1077 u stanici Stara Straża, već u Plavnom. Obavijestite strojovođu i prateće osoblje o ovoj promjeni."
Međutim, Javorina je i to zaboravio. Putnički vlak nije po voznom redu stajao u slijedećoj stanici Pribudiću - tako da nije postojala šansa da se ta greška naknadno ispravi.
Do katastrofe je bilo preostalo još oko pola sata. Što su za to vrijeme radili skretničari? Janje je već bilo dokrajčeno, a netko je u željezničkoj ostavi pronašao još dvije litre vina. Skretničari su se teškom mukom svladali da ne zaspu. Vino im je bilo udarilo u glavu i uz velike napore su kontrolirali posao. Javorina je tog dramatičnog jutra još jedanput svratio u prometnikovu sobu, ali više nije pio jer su boce već bile prazne.
Putnički vlak broj 1012 ubrzano je grabio prema jugu. Pokušao je nadoknaditi izgubljeno vrijeme na usputnim stanicama. Vlak je kasnio i u samom polasku iz Zagreba, jer osovina na jednom vagonu nije bila ispravna. Toga jutra u njemu se nalazilo oko 400 putnika. Među njima je bio i Josip Starčević iz Siska. Putovao je rođacima u Split. Atmosferu u vlaku, uoči sudara, Starčević je ovako opisao:
"Sjedio sam u trećem vagonu. Odjeljci su bili krcati putnicima. Neki su išli na seminare u Split, neki na ljetovanje, a neki kao ja, rođacima na izlet. U drugom vagonu iza lokomotive nalazila se neka vesela grupa. Svirali su na tamburu i pjevali borbene pjesme. Pjevao je i kondukter. Iako je bilo vrijeme za san, rijetko je tko spavao. Jutro je bilo neobično lijepo. Na nebu nije bilo ni oblačka, što je najavljivalo topao dan."
Dvadesetoro putnika neće, međutim, doživjeti taj dan. Bili su to uglavnom oni koji su sjedili u prvom i drugom vagonu. Devetnaest će ih dan provesti u bolnici u borbi za život.
Završnica drame počela je u 4 sata i 12 minuta. Otpravnik vlakova iz Pribudića Mirko Šukara telefonski je nazvao Javorinu i upitao ga: "Vlak 1012 je pred Pribudićem. Kod mene ne stoji. Šaljem ga dalje. Primaš li ga?"
Javorina je odgovorio potvrdno i spustio slušalicu. Da je bio trijezan, šef željezničke stanice u Plavnom još uvijek je mogao spriječiti tragediju. Trebao je samo Šukari reći da se, zbog poremećenog voznog reda, putnički i teretni vlak ne križaju u Staroj Straži već u Plavnom, i zamoliti ga da o tome obavijesti strojovođu vlaka 1012. Javorini, međutim, ukrštanje vlakova u stanici nije bilo ni na kraj pameti.
Što se događalo nakon kratkog dijaloga izmedu otpravnika vlakova u Pribudiću i Javorine? Šef stanice u Plavnom ovako je to rekonstruirao: "Šukara mi je ponovo javio i rekao da je putnički vlak prošao Pribudić i da se nalazi na oko pola sata pred Plavnom. Odmah sam pozvao ulaznog skretničara i saopćio mu da dolazi putnički vlak. Zaboravio sam mu, međutim, reći da će se 1012 ukrštati sa 1077 u našoj stanici."
Ali nije to bio i jedini Javorinin previd u tom trenutku. Bio je zaboravio da su mu i oba signala otvorena te da će putnički vlak bez zaustavljanja proći Plavno. Pouzdavši se u informaciju da se putnički vlak nalazi tek na pola puta do njegove stanice, Javorina je još nešto biljeżio u dnevnik rada. Iz daljine se čula tutnjava. Javorina je istrčao iz stanične zgrade na plato, ali za sve je već bilo kasno. Putnički vlak promicao je mimo njega, izlazeći već preko izlazne skretnice za stanicu Pađene. Do katastrofe je preostalo još samo nekoliko minuta.
U tom trenutku u stanici Pađene, otpravnik vlakova Krsto Radulovíć uzalud je telefonski pozivao Javorinu da mu saopći da je vlak broj 1077, natovaren željeznom rudom i daskama, krenuo prema Plavnom. Bilo je točno 4 sata i 30 minuta.
Kada se Javorina vratio u prometni ured koji je još mirisao na svježe pečenu janjetinu i vino, prenuo ga je telefon. Javljao se Radulović.
"Pa, čovječe, gdje si!", vikao je. "Poslao sam ti vlak broj 1077. Nisi valjda zaboravio da se ukršta na tvojoj stanici?"
Javorina se skamenio. "Ukrštaju?", pitao je smrznut strahom. "To sam sasvim zaboravio. Putnički vlak već je na putu za Pađene. Prošao je prije nekoliko minuta."
Radulovićevo lice nije se vidjelo, ali se čulo kako čovjek zamuckuje: "Javorina, da li ti znaš...
Tog trenutka veza se prekinula. U daljini se začuo strahovit tresak i lom željeza. Nemalo zatim tresak je zamijenio jeziv jauk i zapomaganje. Na dva kilometra od stanice Plavno po kamenjaru uz prugu ležalo je razbacano nekoliko smrskanih željezničkih vagona. Od snažnog udara prvi vagon teretnog vlaka odletio je do telefonskih stupova i presjekao ih kao da su od voska. Bio je to razlog što Javorina nije čuo posljednje riječi otpravnika vlakova iz Pađana.
Javorini to, međutim, više nije ni bilo važno. Tresak i jauk što su dopirali iz daljine dovoljno su jasno govorili da je putnike iz vlaka 1012 poslao u smrt. Pokušao je izići iz stanične zgrade, ali noge ga više nisu slušale. Glava mu se u trenu razbistrila. Jedina nada mu je bila još informacija da nesreća nije tako teška kako se to moglo zaključiti iz lomljave vagona. Međutim, kada je jedan okrvavljeni željezničar poslije desetak minuta upao u kancelariju i ispričao što se dogodilo, Javorina je napokon shvatio za koliku je katastrofu kriv.
Teško ranjeni željezničar koji je, kako se pokazalo, bio kondukter vlaka 1012 obratio se šefu željezničke stanice u Plavnom riječima: "Sudarili su se vlak 1012 i 1077. Ima i mrtvih. Bit će najbolje da nestaneš."
Scena na pruzi bila je jeziva. Nju su možda najbolje opisali istražni organi koji su pola sata nakon nesreće stigli iz Knina: "Dva kilometra od stanice Plavno, na jednoj blagoj okuci, sudarili su se putnički i teretni vlak. U trenutku sudara vidljivost je bila dobra. Na mjestu nesreće zatekli smo brojne spasioce, uglavnom mještane okolnih sela, koji su nesebično nudili pomoć ranjenim putnicima. Teško ozlijeđeni ljudi umirali su na rukama spasilaca, jer liječničke ekipe nisu mogle u isto vrijeme pružiti pomoć svim ranjenicima. Ozlijeđeni putnici, kojima se u ovom trenutku još ne zna broja, prevezeni su u bolnice u Kninu i Drnišu."
Putnik Milan Glibić, iz okolice Bihaća, ovim je riječima opisao sudar: "Znao sam da će se dogoditi nešto strašno. Kad smo prolazili željezničku stanicu Plavno, na staničnom platou nisam vidio ni otpravnika vlakova ni druge željezničare, kako je to uobičajeno. Kad smo već bili na izlaznoj skretnici prema Pađenima, primijetio sam da je neki željezničar istrčao iz stanice i mahao nam. To je mogao činiti samo pijan čovjek. Nagnuo sam se kroz prozor da bih vidio je li izlazni signal otvoren. Nisam ga opazio jer smo ga valjda već bili prošli. Krenuo sam prema stražnjim vratima vagona, kad sam osjetio strašan udarac u leđa. Opružio sam se po podu. Lomljava drva parala je jutro. Moj vagon se raspolovio i ja sam se našao na ledini. Više se ničega ne sjećam jer sam se onesvijestio."
Kad su istražitelji Udbe stigli iz Knina i počeli uviđaj, bilo im je jasno samo da je nesreću skrivio šef stanice u Plavnom. Međutim, nisu znali da je tragediji na pruzi prethodilo pijančevanje u Plavnom, gdje su glavnu riječ vodili skretničari i šef stanice. Oni će to saznati tek 15 sati poslije nesreće, kada su uhvatili odbjeglog Luku Javorinu.
Šef stanice u Plavnom nestao je, naime, petnaestak minuta nakon nesreće, pošto mu je teško ranjeni željezničar saopćio što se dogodilo na pruzi prema Pađenima. Pobjegao je prema obližnjoj livadi gdje mu se izgubio svaki trag. Dok su spasioci pružali pomoć unesrećenima, a željeznički radnici raščišćavali prugu, Javorina se krio pedesetak metara od stanice, u plastu kukuruzovine, smišljajući što da kaže u svoju obranu.
Kasno uvečer se prijavio istražnim organima i izjavio da je shvatio uzaludnost skrivanja. Istražitelj Udbe odmah ga je počeo saslušavati. Evo samo fragmenta dijaloga što su ga vodili istražitelj i Javorina.
Istražitelj: - Kada ste saznali za nesreću, zbog čega ste pobjegli?
Javorina: - Plašio sam se osvete putnika. Sjećam se slične nesreće što se dogodila u Plaškom prije dvije godine. Šef stanice je poslije sudara vlakova također pobjegao, jer se bojao da ga putnici ne linčuju. Javio se tek drugi dan. Ja sam htio dobiti i na vremenu. Želio sam s vama razgovarati tek kad se sve stiša. Kasno uvečer vratio sam se u stanicu, gdje me uhapsio šef saobraćajne Udbe iz Gospića.
Istražitelj: - Zašto ste kao šef stanice dopustili skretničarima da se opijaju? Dobro ste znali da imaju vrlo odgovornu dužnost?
Javorina: - Mislio sam da se neće opiti.
Istražitelj: - Zbog čega ste vi pili?
Javorina: - Nisam htio kvariti raspoloženje i večeru.
Istražitelj: - Zašto niste obavijestili stanicu u Zrmanji i Pribudiću da će se vlakovi ukrštati u Plavnom?
Javorina: - Zaboravio sam!
Istražitelj: - A skretničari? Zašto njih niste obavijestili o nastaloj promjeni? To ste bili dužni učiniti!
Javorina: - Da, to mi je bila obaveza. Međutim, kad su mi u 3.30 iz Stare Straže javili da će se u Plavnom ukrštati putnički i teretni vlak, skretničare nisam obavijestio jer sam mislio da za to još ima vremena. Kasnije sam to jednostavno zaboravio.
Istražitelj: - Vi niste bili zadovoljni radnim mjestom u Plavnom?
Javorina: - Nisam bio zadovoljan jer su između pet službenika za šefa izabrali baš mene, iako je bilo logično da sam ostao raditi u Studencima. Mislim da mi je netko to namjerno učinio.
Istražitelj: - I zbog toga ste mislili na osvetu?
Javorina: - Pomalo! Pred nekim ljudima sam rekao da će biti mesa zbog nepravde. Bio sam razočaran. Možda je i to jedan od uzroka nesreće. Priznajem da sam grubo pogriješio. Da sam na vrijeme skretničare obavijestio o ukrštanju vlakova u Plavnom, do nesreće sigurno ne bi došlo.
Uhapšeni šef stanice u Plavnom zatim je istražiteljima ispričao detalje o pripremi večere, o vinu, gostima i, konačno, o telefonskim razgovorima što ih je vodio pred tragediju. Nije zaboravio i upozoriti da vino što ga je popio na večeri nije bilo glavni uzrok njegove ravnodušnosti. "Bio sam samo malo više veseo", dodao je Javorina, "moja indiferentnost prema poslu vukla je korijen još iz dana kada sam dekretom bio postavljen za šefa stanice u Plavnom."
U vrijeme dok su Javorina, skretničari iz stanice Plavno i čuvar pruge iz Pribudića sjedili u zatvoru, istražitelj Udbe dobio je informaciju da je u selu Studencima pronađena velika količina eksploziva i jedan upaljač. Na opće zaprepaštenje ubrzo se saznalo da eksploziv pripada uhapšenom šefu željezničke stanice u Plavnom. Prva pomisao je bila - Javorina je namjeravao dignuti prugu u zrak! Na saslušanju kasno uvečer, 17. kolovoza, Javorina je međutim, opovrgao te sumnje i iznio ove argumente: "Pri povratku iz Pule, gdje sam bio na komercijalnom tečaju, svratio sam u kamenolom u Studencima i od tamošnjih radnika koje sam dobro poznavao, jer su bili iz mojeg sela, dobio eksploziv i detonator."
"Kako ste im objasnili zbog čega vam treba eksploziv", pitao ga je istražitelj.
Javorina je bez odugovlačenja rekao: "Rekao sam im da kod kuće imam neku staru krušku koja se već godinama suši na suncu. Krušku nisam mogao iscijepati bez miniranja, a eksploziv nisam imao."
"Krušku, koliko znamo, niste srušili?" - inzistirao je istražitelj.
"Ne", nastavio je Javorina, "mislio sam da ću biti premješten i da mi neće trebati ogrjev." Tako je kruška ostala netaknuta. Kunem se svojim životom da eksploziv nisam namjeravao upotrijebiti u druge svrhe."
Javorina i sukrivci za tragediju na pruzi ostali su u Kninskom zatvoru pet dana, sve dok istražitelji Udbe nisu završili ispitivanje. Potom su prebačeni u zatvor Opunomoćstva Udbe za Dalmaciju u Splitu, gdje su dočekali suđenje.
Predsjednik splitskog Okružnog suda odredio je glavnu raspravu za 29. kolovoza u 8 sati. Iz posebnih ćelija dovedeni su optuženi, s Javorinom na čelu. Pošto je pročitana optužnica javnog tužioca za Dalmaciju, predsjednik Krivičnog vijeća počeo je ispitivati Javorinu.
Predsjednik: - Čuli ste zbog čega ste optuženi. Što imate reći u svoju obranu?
Javorina: - Optužnicu sam razumio. Osjećam se krivim. Grubo sam pogriješio. Što mogu!
U nastavku suđenja predsjednik splitskog Okružnog suda zapitao je:
"Službeno osoblje putničkog vlaka, koje je preživjelo nesreću, izjavilo je da nije znalo da će se vlakovi ukrštati na stanici Plavno. Zbog čega niste nazvali stanicu Zrmanja i Pribudić i zamolili otpravnike vlakova da strojovođu putničkog vlaka obavijeste o nastaloj promjeni?"
Javorina: - Zaboravio sam. To sam rekao i u istrazi.
Predsjednik: - A zbog čega niste izašli na stanični plato i dočekali putnički vlak?
Javorina: - Zakasnio sam. Ulazni signal bio je otvoren i strojovođa, ne znajući da se s teretnom kompozicijom ukršta u Plavnom, projurio je kroz stanicu, iako nikog nije vidio na platou. Ja sam istrčao iz prometnog ureda tek kada se vlak nalazio na izlaznim skretnicama.
Predsjednik: - Što je, po vašem mišljenju, bio glavni uzrok nesreće?
Javorina: - Nesreća se dogodila rano ujutro. Bio sam umoran. Refleksi su mi bili oslabljeni zbog alkohola. Međutim, mislim da su to bili ipak sporedni uzroci. Osobno smatram da glavnu krivnju za nesreću snosi otpravnik vlakova iz stanice Pađene koji me nije obavijestio o prolasku teretnog vlaka broj 1077.
Predsjednik: - To ćemo odmah raščistiti. U sudnici se nalazio otpravnik iz Pađena Krsto Radulović. Objasnite nam, Raduloviću, što se dogodilo kritičnog jutra?
Radulović: - Prije prolaska teretnog vlaka kroz moju stanicu dugo sam zvao Plavno, ali se nitko nije javljao.
Predsjednik: - Zbog čega se, Javorina, niste javili?
Javorina: - Može biti da sam zaspao ili da u trenutku poziva nisam bio u stanici.
Predsjednik: - U istražnom postupku izjavili ste da niste bili zadovoljni radnim mjestom u stanici Plavno?
Javorina: - To ni sada ne poričem. Stanovao sam u Studencima i gotovo polovicu slobodnog vremena gubio na pješačenje do Plavnog.
Predsjednik: - Da li bi se dogodila nesreća da one noći niste pili i slavili na stanici?
Javorina: - Mislim da ne bi. Vino je te noći, uvjeren sam, odigralo jednu od presudnih uloga. Da njega nije bilo, sigurno ne bilo ni nesreće.
Ispitivanje Javorine trajalo je dva sata. Šef željezničke stanice držao se mirno. Samo povremeno je dizao glas, ali to je bilo uvijek kad se govorilo o njegovom premještanju iz Studenaca u Plavno.
Poslije Javorine počelo je ispitivanje skretničara. Izjavili su da je večeru u stanici organizirao Javorina, a da su oni samo jeli i pili. Međutim, ni jedan od njih dvojice nije znao tko je nabavio vino. Vina se bio čak odrekao i sam Javorina. Čuvar pruge iz Pribudića također je na suđenju odbio bilo kakvu vezu s nabavkom vina.
Suđenje je trajalo i dio popodneva.. Presuda je izrečena u 16 sati. Sva četvorica optuženih proglašeni su krivim - Luka Javorina osuđen je na smrt, skretničari na godinu i pol odnosno dvije, a čuvar pruge iz Pribudića na dvije i pol godine strogog zatvora. Obrazlažući odluku suda predsjednik krivičnog vijeća rekao je:
"Iz činjeničnog stanja utvrđenog na glavnoj raspravi doista proizlazi da je optuženi Javorina zbog konzumiranja alkohola došao ne samo u stanje jakog umora već i gotovo potpune zaboravnosti. Sam je priznao da ne pije od 1945-te i da je kritične noći popio desetak čaša vina, zbog čega je u zoru zaspao. Svi ostali priznali su da su sudjelovali u pripremanju večere, iako su bili u službi. Nitko ne priznaje da je nabavio vino, ali to u krajnjoj liniji nije ni bitno. Dvojica skretničara i čuvar pruge iz Pribudića odnosili su se prema službi podjednako nemarno kao Javorina. Oni su zapravo indirektno pridonijeli da se Javorina opije, jer su ga nagovarali da pije vino. Pri odmjeravanju kazne sud je zaključio da se u konkretnom slučaju doista radi o jednom veoma teškom krivičnom djelu. U izvršenju zadataka petogodišnjeg plana saobraćaj predstavlja jednu od osnovnih poluga našeg prosperiteta. Bez njega ne bismo mogli ni zamisliti privredni razvoj. S druge strane, i naši radni ljudi imaju puno pravo da traže nesmetani siguran prijevoz željeznicom. Sud je kao otežavajuću okolnost Javorini uzeo činjenicu da je bio inicijator i organizator večere u željezničkoj stanici Plavno. Olakotnih okolnosti nije našao."
Trojica željezničkih službenika odmah su otpremljeni na izdržavanje kazne, a četvrti - Luka Javorina počeo je dramatičnu borbu za život. Preko svog odvjetnika koji ga je branio po službenoj dužnosti, Javorina je uložio žalbu na presudu, ističući da je sudska presuda i odluka o njegovoj krivnji prestroga i da se prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne rukovodilo samo na izjavama dvojice skretničara i čuvara pruge. Žalba na smrt osuđenog šefa željezničke stanice u Plavnom temeljila se zapravo na dvjema pretpostavkama - što bi se dogodilo da je otpravnik vlakova u Pađenima zadržao teretni vlak broj 1077 i da li bi došlo do nesreće da je Javorina bio i trijezan?
Otpravnik vlakova u Pađenima, po mišljenju obrane, mogao je zadržati teretni vlak da mu se Javorina prvi put nije javio. Šef željezničke stanice u Plavnom (Javorina) naknadno se javio Raduloviću u Pađene, ali tada je sve već bilo kasno. Utvrđeno je da je Javorina bio pijan, ali on je mogao zaspati i od umora. Tu okolnost, inzistirala je obrana, sud je morao uzeti u obzir.
Vrhovni sud Hrvatske nije, međutim, prihvatio te argumente. Potvrdio je presudu prvostepenog suda i Javorinu uputio na Vrhovni sud Jugoslavije, koji je također žalbu odbio. Postojala je, međutim, još jedna mala nada - molba za pomilovanje Predsjedniku FNRJ Josipu Brozu. Točno dva mjeseca poslije tragedije na pruzi, kada su ranjeni putnici već pomalo počeli napuštati kninsku i drnišku bolnicu, bitka za život Javorine bila je završena. Epilog je bio nepovoljan za osuđenika. Pod brojem 7909 iz Beograda je stigao službeni spis u kojem je, među ostalim, stajalo: "Odbija se molba za pomilovanje osuđenika Luke Javorine, šefa željezničke stanice u Plavnom."
Mladom željezničaru preostalo je tako još samo devet dana života. Ništa ga više nije moglo spasiti smrti. On je to dobro znao, pa je tih posljednjih 200 sati želio provesti sam, pišući pisma u ćeliji smrti. Jedno je bilo adresirano na Milana Javorinu: "Dragi oče, sve je završeno. Za nekoliko dana platit ću ono što moram platiti", stajalo je među ostalim u pismu. Veći dio pisma bio je upućen Mandi, njegovoj ženi. U posebnoj ćeliji, gdje je bio prebačen pošto mu je odbijena molba za pomilovanje, Javorina je proveo nepunih osam dana. Odluku Prezidija Sabora FNRJ saopćili su mu nekoliko sati pošto je stigla iz Beograda. Do egzekucije je bilo preostalo još sedam dana. Javorina nije znao kad će ga strijeljati! Svakog jutra govorio je zatvorskom stražaru: "Danas će me odvesti."
Međutim, čekanje se odužilo. Javorina je želio da porazgovara posljednji put sa svojom ženom. Dobio je dozvolu.
Sat uoči pogubljenja, 24. listopada, na Javorininoj ćeliji otvorila su se vrata. Na pragu je stajao istražitelj. Kratko je upitao osuđenika: "Znate li da vam je molba za pomilovanje odbijena?"
Javorina je samo kimnuo glavom. Zatim je obukao kaput i izašao iz ćelije. Ništa nije govorio. Znao je gdje ga vode. U zatvorskom dvorištu ušao je u zatvorena milicijska kola. Zajedno s njima bila su još dva naoružana stražara. Ništa nisu govorili. Javorina ih je samo u jednom trenutku zamolio cigaretu.
Vozili su se nepun sat - u 16.45 sati zaustavili su se na jednoj uzvisini. Javorina nije poznavao taj kraj. Izlazeći iz automobila, bivši šef željezničke stanice u Plavnom imao je još u ustima cigaretu. Priveli su ga svježe iskopanom humku i odvezali. Na deset metara ispred njega stajalo je šest naoružanih milicionara. Čekali su da osuđenik popuši cigaretu. U 17 sati Javorini je prišao onizak čovjek, zaogrnut šinjelom. Četiri minute kasnije poslijepodnevnu tišinu Korešnice prekinuo je plotun iz vojničkih pušaka. Zatim se začuo glas liječnika: "Luka Javorina je mrtav. Smrt nastupila u 17.04, konstatirana u 17.05 sati."
Dosje o katastrofi putničkog vlaka broj 1012, koji je saobraćao na relaciji Zagreb - Split, bio je time zaklopljen. Gotovo 25 godina poslije tragedije u Plavnom, predsjednika Okružnog suda u Splitu, pitali smo kako se zvao krivac za nesreću na pruzi kod Knina, gdje je 1949. godine 21 osoba poginula, a 19 ih ozlijeđeno. Rekao nam je: "Doista se ne sjećam tog čovjeka. Znam jedino da je osuđen na smrt i da je kazna izvršena. Ja sam ga osudio. I više sudske instance našle su da je njegova krivnja suviše teška, a da bi mu se oprostilo."
https://onedrive.live.com/edit.aspx?cid ... &wacqt=mru
Smrt je kasnila 50 minuta
Počelo je bezazlenom gozbom, a završilo na gubilištu. Glavni protagonist željezničar Luka Javorina, krivac za sudar vlakova na izlazu iz žeIjezničke stanice Plavno - strijeljan je zato što je zbog njegove nepažnje poginula 21 osoba. Što je prethodilo dramatičnim trenucima na otvorenoj pruzi i tko je zapravo bio Luka Javorina?
Jedanaest ljudi stajalo je toga prohladnog jesenskog predvečerja kraj svježe iskopanog groba u zaleđu Korešnice, na mjestu gdje travnjaci prelaze u kamenjar a maslinici u makiju! Šestorica su bila naoružana vojničkim puškama, četvorica su u rukama držala nekakve spise, a jedan je stajao sa strane i pušio. Nespretno je izbacivao dimove, otpuhujući ih prema zapadu, gdje je sunce već polako tonulo za bregove. Na sebi je imao plavu iznošenu željezničarsku uniformu i nove, crne, vojničke cokule. Pogled mu je povremeno bježao na iskopanu zemlju, što se raskvašena ranom poslijepodnevnom kišom, bila pretvorila u glib.
U 17 sati željezničaru, koji je stajao najbliže grobu, prišao je onizak čovjek, zaogrnut šinjelom. U rukama je drżao papir s bilješkama. Govorio je kratko i odrješito:
"Luka Javorina, vaša molba za pomilovanje nije prihvaćena. O tome smo vas obavijestili još u zatvoru, ali smo dužni da vam to saopćimo i sada. Na temelju presude Okružnog suda u Splitu, što je postala pravomoćna, vi ćete danas biti strijeljani. Kazna će se izvršiti na ovome mjestu, u prisutnosti četvorice članova komisije, među kojima je i liječnik Državne bolnice u Splitu. Želite li da vam vežemo oči?"
Mladi željezničar samo je rezignirano odmahnuo glavom. Bacio je opušak kraj humka, kojemu je bio okrenut leđima. U 17.04 prasnuli su hici. Minutu kasnije liječnik je prišao beživotnom tijelu bivšeg šefa željezničke stanice u Plavnom i konstatirao smrt.
Na mjestu egzekucije sastavljen je zapisník o strijeljanju: "Luka Javorina, sin Milana i pokojne Marije, rođen 1922. u selu Studenci, kotar Perušić, željeznički namještenik, oženjen, bez djece, strijeljan je 24. listopada 1949. na mjestu zvanom Korešnica, kraj Žirovnice, pošto mu je odlukom broj 7909 Prezidijum Sabora FNRJ odbio molbu za pomilovanje. Javorina je proglašen krivim presudom Okružnog suda u Splitu, jer je u noći između 14. i 15. kolovoza 1949. kao šef stanice u Plavnom kraj Knina, prouzročio željezničku nesreću u kojoj je 21 osoba poginula, a 19 ih je teže i lakše ozlijeđeno."
Članovi komisije za izvršenje kazne potpisali su zatim zapisnik o strijeljanju 27-godišnjeg željezničara i krenuli prema seoskom putu, gdje ih je čekao milicijski automobil. Sutradan rano ujutro o egzekuciji je obaviješten i mjesni nadležni matični ured i još istoga dana ime Luke Javorine upisano je u knjigu umrlih.
Tako je stavljena točka na jednu od najtežih poslijeratnih željezničkih nesreća na našim prugama, čiji je glavni krivac morao biti uklonjen iz društva, jer je povredom radne discipline i krajnjim nemarom zavio u crno više od dvadeset porodica. Tužilac je njegovo djelo ocijenio kao tešku povredu službene dužnosti. "On je", naveo je među ostalim zastupnik optužbe u svojem pledoajeu, "odgovornu željezničku dužnost podredio osobnim zadovoljstvima i provodu, što je dovelo do teških posljedica."
A sve je u početku izgledalo bezazleno.
Poslijepodnevnim vlakom broj 1011 u Plavno je 14.kolovoza, nekoliko sati prije tragedije, dopremljeno živo janje. Poslao ga je čuvar pruge iz Pribudića Đuro Čupković. Vlakovođa kompozicije 1011, koji je dovezao janje, prenio je Javorini čuvarevu poruku: »Čupković ti je poručio da je platio janje za gozbu. Troškove ćete kasnije snosit solidarno. Želim vam dobar provod."
Poslijepodnevnim vlakom u Plavno je stiglo i desetak litara prvoklasnog vina. Sve je to bilo planirano za drugarsku zakusku u željezničkoj stanici. Pripreme za zajedničku večeru tekle su po planu. Oko 20 sati dvojica skretničara zaklala su janje a zatim ga natakli na ražanj. Vino je spremljeno u malu ostavu u željezničkoj stanici. Javorina je usporedo brinuo za večeru i vlakove što su tutnjili kroz Plavno. Nije ni slutio da će ga ta večera, "taj trenutak izuzetnog zadovoljstva", kako je kasnije izjavio, stajati života.
Javorina je bio mlad čovjek, gorštak, nenaviknut na sretne trenutke. Imao je dobro radno mjesto, ali mu lice nije zračilo zadovoljstvom kad bi se povela riječ o zaposlenju. Osjećao je u sebi da mrzi tu stanicu. Nikad, zapravo, nije želio postati željezničar. Oduvijek je maštao da radi u tvornici - bilo je to vrijeme kada su tvornički poslovi obećavali idealnu budućnost.
Za stare Jugoslavije živio je s roditeljima u Studencima. Ni selo ga nije privlačilo, ali tamo je živjela djevojka s kojom se namjeravao oženiti, pa nije imao izbora. Kod kuće je živio sve do 1942. ali u vrlo teškim uvjetima. Neprestano su ga proganjale ustaše, pa je u lipnju 1942. počeo raditi za NOV.
Međutim, još istoga mjeseca uhapsili su ga Talijani i otpremili u zatvor u Gospić. Na početku listopada iste godine uspjelo mu je nadmudriti zatvorske stražare i preko zida pobjeći u planinu. Odmah se pridružio partizanima i borio se do kraja rata. Nakon rata otišao je u miliciju u Karlovac, ali je već nakon sedam mjeseci pušten kući kao nesposoban. Još godinu dana živio je s ocem u Studencima, a zatim je na nagovor poznanika podnio molbu da ga prime na željeznicu. Molba je pozitivno riješena i već nakon kratkog vremena Javorina se našao u željezničkoj stanici Ogulin. Tamo je radio do polovice 1947. Bio je dobar radnik pa ga je direkcija JDŻ u Karlovcu poslala na tromjesečni željeznički tečaj u Zagreb. Zatim je dobio prvo samostalno mjesto - u željezničkoj stanici Studenci počeo je raditi kao vježbenik otpravnika vlakova. Ubrzo je uspješno položio ispit za otpravnika. Sreća mu se nasmiješila - ostao je u Studencima, kod kuće, pa mu posao nije pričinjavao veće teškoće. Stanovao je i hranio se kod roditelja i davao im od skromne plaće 100 dinara.
Međutim, sreća je kratko trajala - već u ožujku 1949. pozvan je na komercijalni tečaj u Pulu, a zatim je, toga se dobro sjećao, iz nepoznatih razloga premješten u stanicu Plavno. Za Javorinu je to bio mali šok.
"Premjestili su me u Plavno bez mojeg pristanka", izjavio je kasnije u istrazi. Osjećao sam se jadno. Bio sam teško pogođen - iz Plavnog sam morao svaki dan putovati po 24 kilometra da bih stigao u Studence. Gubio sam 12 sati, koje sam inače koristio za odmor."
Međutim bile su to godine kada izbirljivost nije bila dobra vrlina. Interesi društva zahtijevali su velika odricanja, pa tako i putovanje i pješačenje po 24 km! Mladi Javorina to, međutim, nije želio znati.
Upravo ta večera - pečeno janje i víno - što je trebalo da se oko ponoći servira u prometnikovoj sobi pružila je Javorini određenu satisfakciju - u svojoj stanici mogao je raditi što je želio, pa i priređivati strogo zabranjene pijanke.
Janje je bilo pečeno oko 23 sata. Skretničari su ga vrućeg iznijeli na improvizirani stol u prometnikovoj sobi, gdje je bio samo krevet sa slamaricom. Iz ostave su donijeli deset litara vina, i svečanost je mogla početi.
Večeri su - kako je kasnije rekonstruirano - prisustvovala dva skretničara iz željezničke stanice Plavno, koji će također biti optužen kao sukrivci za tragediju, dva čuvara pruge, službenik zadruge iz sela Ston, koji se slučajno našao na stanici, i šef stanice Luka Javorina. Otvaranju večere prisustvovat će i dva milicionara iz obližnje stražarske kuće, ali njihov boravak u stanici bit će Javorini samo poticaj za razuzdani provod. Milicionari su se zadržali samo desetak minuta, jer su morali poći na jedan neodgodiv zadatak. Da su oni ostali u stanici i vidjeli da se željezničari opijaju, možda do katastrofe ne bi ni došlo.
U to vrijeme - a bilo je to blizu ponoći - ništa nije nagovještavalo dramu putničkog vlaka 1012, što je dolazio iz pravca Zagreba. Sve je teklo uhodanim redom: pjevalo se i veselilo, a skretničari i Javorina povremeno su izlazili na stanični peron da bi propustili putničke i teretne vlakove iz Knina i Bihaća.
Putnički vlak Zagreb - Split kasnio je 50 minuta. Čitav vozni red bio je poremećen. Teretni vlak broj 1077 krenuo je iz Kninske željezničke stanice prije vremena. Vlakovi su se po voznom redu trebali ukrštati u stanici Stara Straža. Međutim, zbog zakašnjenja putničke kompozicije i ranijeg polaska teretnog vlaka iz Knina, predloženo je da se ukrštanje prebaci iz Stare Straže u Plavno.
"Otpravnik vlakova u željezničkoj stanici Stara Straža telefonski me nazvao i zamolio me da preuzmem ukrštanje putničkog i teretnog vlaka", izjavít će kasnije Javorina u Kninu, na saslušanju pred isljednikom Udbe. "Koristili smo se telefonom jer telegraf nije bio ispravan."
Katastrofa je bila sve bliže. U 2.00 sata janje je već bilo napola oglodano, a vino ispijeno. Polupijane željezničare hvatao je san. Čuvar pruge iz Pribudića, koji će kasnije također sjesti na optuženičku klupu kao sukrivac za nesreću, čitave noći je inače nagovarao Javorinu da se opusti i preda vinu: "Znam da ne piješ od 1945-te ali noćas je prilika da se riješiš te loše navike."
Javorina je u početku odbijao, ali je iza ponoći popustio i dohvatio čašu. Ispio je najprije jednu, pa drugu. Slijedila je treća, četvrta, peta, a zatim ih nitko više nije ni brojio. Šef željezničke stanice napustio je veselo društvo oko 3 sata ujutro. Otišao je u prometni ured. U tom trenutku nazvao ga je otpravnik vlakova iz Stare Straže i ponudio ukrštanje zagrebačkog putničkog vlaka i kninskog teretnog vlaka. Javorina je pristao, ali je ubrzo, smlavljen vinom, zaboravio na sve. Katastrofu više nitko nije mogao spriječiti.
Pripiti šef željezničke stanice u Plavnom činio je grešku za greškom. Prva i kardinalna - nije skretničare obavijestio da će se vlakovi 1012 i 1077 ukrštati na njihovoj stanici. Jednostavno je to zaboravio! Drugo - skretničari su na izlaznim i ulaznim kolosijecima radili što su željeli. Skretnice su prebacivali po volji, tako da je pravo čudo što se tragedija nije dogodila i prije.
U 3.30 sati ponovo se javio otpravnik vlakova iz Stare Straže. Upozorio je Javorinu da je donesena definitivna odluka da se vlakovi ukrštaju u Plavnom. Javorina je, međutim, na sve bio ravnodušan - naslonio je glavu na stol i zaspao. Pet minuta kasnije probudio ga je otpravnik vlakova iz Pribudića i javio da je kroz njegovu stanicu prošao teretní vlak broj 1042. "Kod tebe ne staje", rekao je otpravnik iz Pribudića. "Propusti ga. Zaustavit će se u Pađenima".
Javorina je samo nešto promrmljao u slušalicu. (Otpravnik vlakova iz Pribudíća na suđenju je to rekonstruirao kao "baš si me sada morao nazvati"). Potom je izašao na stanični plato da propusti teretnu kompoziciju 1042 iz Pribudića. U to vrijeme putnički vlak broj 1012, što će doživjeti katastrofu, bio je negdje kod Zrmanje, a teretni vlak broj 1077 dahtao je na kninskim usponima.
Kad je teretni vlak broj 1042, što je dolazio od Bihaća, protutnjio kroz prvi stanični kolosijek u Plavnom, Javorina se vratio u prometni ured i zadrijemao. Zaboravio je poslije prolaska teretnog vlaka zatvoriti ulazne i izlazne signale. Bilo je to kobno. Ulaz u stanicu Plavno bio je tako praktički otvoren s obje strane. U tom trenutku dvadesetak putnika iz vlaka smrti nije ni slutilo da će im to biti posljednje putovanje.
Ipak, postojala je još mala nada da ne dođe do nesreće. Javorina je trebao samo nazvati željezničku stanicu Zrmanja i izdeklamirati uobičajenu obavijest: "Putnički vlak broj 1012 koji će ubrzo proći kroz vašu stanicu ne ukršta se s teretním vlakom 1077 u stanici Stara Straża, već u Plavnom. Obavijestite strojovođu i prateće osoblje o ovoj promjeni."
Međutim, Javorina je i to zaboravio. Putnički vlak nije po voznom redu stajao u slijedećoj stanici Pribudiću - tako da nije postojala šansa da se ta greška naknadno ispravi.
Do katastrofe je bilo preostalo još oko pola sata. Što su za to vrijeme radili skretničari? Janje je već bilo dokrajčeno, a netko je u željezničkoj ostavi pronašao još dvije litre vina. Skretničari su se teškom mukom svladali da ne zaspu. Vino im je bilo udarilo u glavu i uz velike napore su kontrolirali posao. Javorina je tog dramatičnog jutra još jedanput svratio u prometnikovu sobu, ali više nije pio jer su boce već bile prazne.
Putnički vlak broj 1012 ubrzano je grabio prema jugu. Pokušao je nadoknaditi izgubljeno vrijeme na usputnim stanicama. Vlak je kasnio i u samom polasku iz Zagreba, jer osovina na jednom vagonu nije bila ispravna. Toga jutra u njemu se nalazilo oko 400 putnika. Među njima je bio i Josip Starčević iz Siska. Putovao je rođacima u Split. Atmosferu u vlaku, uoči sudara, Starčević je ovako opisao:
"Sjedio sam u trećem vagonu. Odjeljci su bili krcati putnicima. Neki su išli na seminare u Split, neki na ljetovanje, a neki kao ja, rođacima na izlet. U drugom vagonu iza lokomotive nalazila se neka vesela grupa. Svirali su na tamburu i pjevali borbene pjesme. Pjevao je i kondukter. Iako je bilo vrijeme za san, rijetko je tko spavao. Jutro je bilo neobično lijepo. Na nebu nije bilo ni oblačka, što je najavljivalo topao dan."
Dvadesetoro putnika neće, međutim, doživjeti taj dan. Bili su to uglavnom oni koji su sjedili u prvom i drugom vagonu. Devetnaest će ih dan provesti u bolnici u borbi za život.
Završnica drame počela je u 4 sata i 12 minuta. Otpravnik vlakova iz Pribudića Mirko Šukara telefonski je nazvao Javorinu i upitao ga: "Vlak 1012 je pred Pribudićem. Kod mene ne stoji. Šaljem ga dalje. Primaš li ga?"
Javorina je odgovorio potvrdno i spustio slušalicu. Da je bio trijezan, šef željezničke stanice u Plavnom još uvijek je mogao spriječiti tragediju. Trebao je samo Šukari reći da se, zbog poremećenog voznog reda, putnički i teretni vlak ne križaju u Staroj Straži već u Plavnom, i zamoliti ga da o tome obavijesti strojovođu vlaka 1012. Javorini, međutim, ukrštanje vlakova u stanici nije bilo ni na kraj pameti.
Što se događalo nakon kratkog dijaloga izmedu otpravnika vlakova u Pribudiću i Javorine? Šef stanice u Plavnom ovako je to rekonstruirao: "Šukara mi je ponovo javio i rekao da je putnički vlak prošao Pribudić i da se nalazi na oko pola sata pred Plavnom. Odmah sam pozvao ulaznog skretničara i saopćio mu da dolazi putnički vlak. Zaboravio sam mu, međutim, reći da će se 1012 ukrštati sa 1077 u našoj stanici."
Ali nije to bio i jedini Javorinin previd u tom trenutku. Bio je zaboravio da su mu i oba signala otvorena te da će putnički vlak bez zaustavljanja proći Plavno. Pouzdavši se u informaciju da se putnički vlak nalazi tek na pola puta do njegove stanice, Javorina je još nešto biljeżio u dnevnik rada. Iz daljine se čula tutnjava. Javorina je istrčao iz stanične zgrade na plato, ali za sve je već bilo kasno. Putnički vlak promicao je mimo njega, izlazeći već preko izlazne skretnice za stanicu Pađene. Do katastrofe je preostalo još samo nekoliko minuta.
U tom trenutku u stanici Pađene, otpravnik vlakova Krsto Radulovíć uzalud je telefonski pozivao Javorinu da mu saopći da je vlak broj 1077, natovaren željeznom rudom i daskama, krenuo prema Plavnom. Bilo je točno 4 sata i 30 minuta.
Kada se Javorina vratio u prometni ured koji je još mirisao na svježe pečenu janjetinu i vino, prenuo ga je telefon. Javljao se Radulović.
"Pa, čovječe, gdje si!", vikao je. "Poslao sam ti vlak broj 1077. Nisi valjda zaboravio da se ukršta na tvojoj stanici?"
Javorina se skamenio. "Ukrštaju?", pitao je smrznut strahom. "To sam sasvim zaboravio. Putnički vlak već je na putu za Pađene. Prošao je prije nekoliko minuta."
Radulovićevo lice nije se vidjelo, ali se čulo kako čovjek zamuckuje: "Javorina, da li ti znaš...
Tog trenutka veza se prekinula. U daljini se začuo strahovit tresak i lom željeza. Nemalo zatim tresak je zamijenio jeziv jauk i zapomaganje. Na dva kilometra od stanice Plavno po kamenjaru uz prugu ležalo je razbacano nekoliko smrskanih željezničkih vagona. Od snažnog udara prvi vagon teretnog vlaka odletio je do telefonskih stupova i presjekao ih kao da su od voska. Bio je to razlog što Javorina nije čuo posljednje riječi otpravnika vlakova iz Pađana.
Javorini to, međutim, više nije ni bilo važno. Tresak i jauk što su dopirali iz daljine dovoljno su jasno govorili da je putnike iz vlaka 1012 poslao u smrt. Pokušao je izići iz stanične zgrade, ali noge ga više nisu slušale. Glava mu se u trenu razbistrila. Jedina nada mu je bila još informacija da nesreća nije tako teška kako se to moglo zaključiti iz lomljave vagona. Međutim, kada je jedan okrvavljeni željezničar poslije desetak minuta upao u kancelariju i ispričao što se dogodilo, Javorina je napokon shvatio za koliku je katastrofu kriv.
Teško ranjeni željezničar koji je, kako se pokazalo, bio kondukter vlaka 1012 obratio se šefu željezničke stanice u Plavnom riječima: "Sudarili su se vlak 1012 i 1077. Ima i mrtvih. Bit će najbolje da nestaneš."
Scena na pruzi bila je jeziva. Nju su možda najbolje opisali istražni organi koji su pola sata nakon nesreće stigli iz Knina: "Dva kilometra od stanice Plavno, na jednoj blagoj okuci, sudarili su se putnički i teretni vlak. U trenutku sudara vidljivost je bila dobra. Na mjestu nesreće zatekli smo brojne spasioce, uglavnom mještane okolnih sela, koji su nesebično nudili pomoć ranjenim putnicima. Teško ozlijeđeni ljudi umirali su na rukama spasilaca, jer liječničke ekipe nisu mogle u isto vrijeme pružiti pomoć svim ranjenicima. Ozlijeđeni putnici, kojima se u ovom trenutku još ne zna broja, prevezeni su u bolnice u Kninu i Drnišu."
Putnik Milan Glibić, iz okolice Bihaća, ovim je riječima opisao sudar: "Znao sam da će se dogoditi nešto strašno. Kad smo prolazili željezničku stanicu Plavno, na staničnom platou nisam vidio ni otpravnika vlakova ni druge željezničare, kako je to uobičajeno. Kad smo već bili na izlaznoj skretnici prema Pađenima, primijetio sam da je neki željezničar istrčao iz stanice i mahao nam. To je mogao činiti samo pijan čovjek. Nagnuo sam se kroz prozor da bih vidio je li izlazni signal otvoren. Nisam ga opazio jer smo ga valjda već bili prošli. Krenuo sam prema stražnjim vratima vagona, kad sam osjetio strašan udarac u leđa. Opružio sam se po podu. Lomljava drva parala je jutro. Moj vagon se raspolovio i ja sam se našao na ledini. Više se ničega ne sjećam jer sam se onesvijestio."
Kad su istražitelji Udbe stigli iz Knina i počeli uviđaj, bilo im je jasno samo da je nesreću skrivio šef stanice u Plavnom. Međutim, nisu znali da je tragediji na pruzi prethodilo pijančevanje u Plavnom, gdje su glavnu riječ vodili skretničari i šef stanice. Oni će to saznati tek 15 sati poslije nesreće, kada su uhvatili odbjeglog Luku Javorinu.
Šef stanice u Plavnom nestao je, naime, petnaestak minuta nakon nesreće, pošto mu je teško ranjeni željezničar saopćio što se dogodilo na pruzi prema Pađenima. Pobjegao je prema obližnjoj livadi gdje mu se izgubio svaki trag. Dok su spasioci pružali pomoć unesrećenima, a željeznički radnici raščišćavali prugu, Javorina se krio pedesetak metara od stanice, u plastu kukuruzovine, smišljajući što da kaže u svoju obranu.
Kasno uvečer se prijavio istražnim organima i izjavio da je shvatio uzaludnost skrivanja. Istražitelj Udbe odmah ga je počeo saslušavati. Evo samo fragmenta dijaloga što su ga vodili istražitelj i Javorina.
Istražitelj: - Kada ste saznali za nesreću, zbog čega ste pobjegli?
Javorina: - Plašio sam se osvete putnika. Sjećam se slične nesreće što se dogodila u Plaškom prije dvije godine. Šef stanice je poslije sudara vlakova također pobjegao, jer se bojao da ga putnici ne linčuju. Javio se tek drugi dan. Ja sam htio dobiti i na vremenu. Želio sam s vama razgovarati tek kad se sve stiša. Kasno uvečer vratio sam se u stanicu, gdje me uhapsio šef saobraćajne Udbe iz Gospića.
Istražitelj: - Zašto ste kao šef stanice dopustili skretničarima da se opijaju? Dobro ste znali da imaju vrlo odgovornu dužnost?
Javorina: - Mislio sam da se neće opiti.
Istražitelj: - Zbog čega ste vi pili?
Javorina: - Nisam htio kvariti raspoloženje i večeru.
Istražitelj: - Zašto niste obavijestili stanicu u Zrmanji i Pribudiću da će se vlakovi ukrštati u Plavnom?
Javorina: - Zaboravio sam!
Istražitelj: - A skretničari? Zašto njih niste obavijestili o nastaloj promjeni? To ste bili dužni učiniti!
Javorina: - Da, to mi je bila obaveza. Međutim, kad su mi u 3.30 iz Stare Straže javili da će se u Plavnom ukrštati putnički i teretni vlak, skretničare nisam obavijestio jer sam mislio da za to još ima vremena. Kasnije sam to jednostavno zaboravio.
Istražitelj: - Vi niste bili zadovoljni radnim mjestom u Plavnom?
Javorina: - Nisam bio zadovoljan jer su između pet službenika za šefa izabrali baš mene, iako je bilo logično da sam ostao raditi u Studencima. Mislim da mi je netko to namjerno učinio.
Istražitelj: - I zbog toga ste mislili na osvetu?
Javorina: - Pomalo! Pred nekim ljudima sam rekao da će biti mesa zbog nepravde. Bio sam razočaran. Možda je i to jedan od uzroka nesreće. Priznajem da sam grubo pogriješio. Da sam na vrijeme skretničare obavijestio o ukrštanju vlakova u Plavnom, do nesreće sigurno ne bi došlo.
Uhapšeni šef stanice u Plavnom zatim je istražiteljima ispričao detalje o pripremi večere, o vinu, gostima i, konačno, o telefonskim razgovorima što ih je vodio pred tragediju. Nije zaboravio i upozoriti da vino što ga je popio na večeri nije bilo glavni uzrok njegove ravnodušnosti. "Bio sam samo malo više veseo", dodao je Javorina, "moja indiferentnost prema poslu vukla je korijen još iz dana kada sam dekretom bio postavljen za šefa stanice u Plavnom."
U vrijeme dok su Javorina, skretničari iz stanice Plavno i čuvar pruge iz Pribudića sjedili u zatvoru, istražitelj Udbe dobio je informaciju da je u selu Studencima pronađena velika količina eksploziva i jedan upaljač. Na opće zaprepaštenje ubrzo se saznalo da eksploziv pripada uhapšenom šefu željezničke stanice u Plavnom. Prva pomisao je bila - Javorina je namjeravao dignuti prugu u zrak! Na saslušanju kasno uvečer, 17. kolovoza, Javorina je međutim, opovrgao te sumnje i iznio ove argumente: "Pri povratku iz Pule, gdje sam bio na komercijalnom tečaju, svratio sam u kamenolom u Studencima i od tamošnjih radnika koje sam dobro poznavao, jer su bili iz mojeg sela, dobio eksploziv i detonator."
"Kako ste im objasnili zbog čega vam treba eksploziv", pitao ga je istražitelj.
Javorina je bez odugovlačenja rekao: "Rekao sam im da kod kuće imam neku staru krušku koja se već godinama suši na suncu. Krušku nisam mogao iscijepati bez miniranja, a eksploziv nisam imao."
"Krušku, koliko znamo, niste srušili?" - inzistirao je istražitelj.
"Ne", nastavio je Javorina, "mislio sam da ću biti premješten i da mi neće trebati ogrjev." Tako je kruška ostala netaknuta. Kunem se svojim životom da eksploziv nisam namjeravao upotrijebiti u druge svrhe."
Javorina i sukrivci za tragediju na pruzi ostali su u Kninskom zatvoru pet dana, sve dok istražitelji Udbe nisu završili ispitivanje. Potom su prebačeni u zatvor Opunomoćstva Udbe za Dalmaciju u Splitu, gdje su dočekali suđenje.
Predsjednik splitskog Okružnog suda odredio je glavnu raspravu za 29. kolovoza u 8 sati. Iz posebnih ćelija dovedeni su optuženi, s Javorinom na čelu. Pošto je pročitana optužnica javnog tužioca za Dalmaciju, predsjednik Krivičnog vijeća počeo je ispitivati Javorinu.
Predsjednik: - Čuli ste zbog čega ste optuženi. Što imate reći u svoju obranu?
Javorina: - Optužnicu sam razumio. Osjećam se krivim. Grubo sam pogriješio. Što mogu!
U nastavku suđenja predsjednik splitskog Okružnog suda zapitao je:
"Službeno osoblje putničkog vlaka, koje je preživjelo nesreću, izjavilo je da nije znalo da će se vlakovi ukrštati na stanici Plavno. Zbog čega niste nazvali stanicu Zrmanja i Pribudić i zamolili otpravnike vlakova da strojovođu putničkog vlaka obavijeste o nastaloj promjeni?"
Javorina: - Zaboravio sam. To sam rekao i u istrazi.
Predsjednik: - A zbog čega niste izašli na stanični plato i dočekali putnički vlak?
Javorina: - Zakasnio sam. Ulazni signal bio je otvoren i strojovođa, ne znajući da se s teretnom kompozicijom ukršta u Plavnom, projurio je kroz stanicu, iako nikog nije vidio na platou. Ja sam istrčao iz prometnog ureda tek kada se vlak nalazio na izlaznim skretnicama.
Predsjednik: - Što je, po vašem mišljenju, bio glavni uzrok nesreće?
Javorina: - Nesreća se dogodila rano ujutro. Bio sam umoran. Refleksi su mi bili oslabljeni zbog alkohola. Međutim, mislim da su to bili ipak sporedni uzroci. Osobno smatram da glavnu krivnju za nesreću snosi otpravnik vlakova iz stanice Pađene koji me nije obavijestio o prolasku teretnog vlaka broj 1077.
Predsjednik: - To ćemo odmah raščistiti. U sudnici se nalazio otpravnik iz Pađena Krsto Radulović. Objasnite nam, Raduloviću, što se dogodilo kritičnog jutra?
Radulović: - Prije prolaska teretnog vlaka kroz moju stanicu dugo sam zvao Plavno, ali se nitko nije javljao.
Predsjednik: - Zbog čega se, Javorina, niste javili?
Javorina: - Može biti da sam zaspao ili da u trenutku poziva nisam bio u stanici.
Predsjednik: - U istražnom postupku izjavili ste da niste bili zadovoljni radnim mjestom u stanici Plavno?
Javorina: - To ni sada ne poričem. Stanovao sam u Studencima i gotovo polovicu slobodnog vremena gubio na pješačenje do Plavnog.
Predsjednik: - Da li bi se dogodila nesreća da one noći niste pili i slavili na stanici?
Javorina: - Mislim da ne bi. Vino je te noći, uvjeren sam, odigralo jednu od presudnih uloga. Da njega nije bilo, sigurno ne bilo ni nesreće.
Ispitivanje Javorine trajalo je dva sata. Šef željezničke stanice držao se mirno. Samo povremeno je dizao glas, ali to je bilo uvijek kad se govorilo o njegovom premještanju iz Studenaca u Plavno.
Poslije Javorine počelo je ispitivanje skretničara. Izjavili su da je večeru u stanici organizirao Javorina, a da su oni samo jeli i pili. Međutim, ni jedan od njih dvojice nije znao tko je nabavio vino. Vina se bio čak odrekao i sam Javorina. Čuvar pruge iz Pribudića također je na suđenju odbio bilo kakvu vezu s nabavkom vina.
Suđenje je trajalo i dio popodneva.. Presuda je izrečena u 16 sati. Sva četvorica optuženih proglašeni su krivim - Luka Javorina osuđen je na smrt, skretničari na godinu i pol odnosno dvije, a čuvar pruge iz Pribudića na dvije i pol godine strogog zatvora. Obrazlažući odluku suda predsjednik krivičnog vijeća rekao je:
"Iz činjeničnog stanja utvrđenog na glavnoj raspravi doista proizlazi da je optuženi Javorina zbog konzumiranja alkohola došao ne samo u stanje jakog umora već i gotovo potpune zaboravnosti. Sam je priznao da ne pije od 1945-te i da je kritične noći popio desetak čaša vina, zbog čega je u zoru zaspao. Svi ostali priznali su da su sudjelovali u pripremanju večere, iako su bili u službi. Nitko ne priznaje da je nabavio vino, ali to u krajnjoj liniji nije ni bitno. Dvojica skretničara i čuvar pruge iz Pribudića odnosili su se prema službi podjednako nemarno kao Javorina. Oni su zapravo indirektno pridonijeli da se Javorina opije, jer su ga nagovarali da pije vino. Pri odmjeravanju kazne sud je zaključio da se u konkretnom slučaju doista radi o jednom veoma teškom krivičnom djelu. U izvršenju zadataka petogodišnjeg plana saobraćaj predstavlja jednu od osnovnih poluga našeg prosperiteta. Bez njega ne bismo mogli ni zamisliti privredni razvoj. S druge strane, i naši radni ljudi imaju puno pravo da traže nesmetani siguran prijevoz željeznicom. Sud je kao otežavajuću okolnost Javorini uzeo činjenicu da je bio inicijator i organizator večere u željezničkoj stanici Plavno. Olakotnih okolnosti nije našao."
Trojica željezničkih službenika odmah su otpremljeni na izdržavanje kazne, a četvrti - Luka Javorina počeo je dramatičnu borbu za život. Preko svog odvjetnika koji ga je branio po službenoj dužnosti, Javorina je uložio žalbu na presudu, ističući da je sudska presuda i odluka o njegovoj krivnji prestroga i da se prvostepeno vijeće prilikom odmjeravanja kazne rukovodilo samo na izjavama dvojice skretničara i čuvara pruge. Žalba na smrt osuđenog šefa željezničke stanice u Plavnom temeljila se zapravo na dvjema pretpostavkama - što bi se dogodilo da je otpravnik vlakova u Pađenima zadržao teretni vlak broj 1077 i da li bi došlo do nesreće da je Javorina bio i trijezan?
Otpravnik vlakova u Pađenima, po mišljenju obrane, mogao je zadržati teretni vlak da mu se Javorina prvi put nije javio. Šef željezničke stanice u Plavnom (Javorina) naknadno se javio Raduloviću u Pađene, ali tada je sve već bilo kasno. Utvrđeno je da je Javorina bio pijan, ali on je mogao zaspati i od umora. Tu okolnost, inzistirala je obrana, sud je morao uzeti u obzir.
Vrhovni sud Hrvatske nije, međutim, prihvatio te argumente. Potvrdio je presudu prvostepenog suda i Javorinu uputio na Vrhovni sud Jugoslavije, koji je također žalbu odbio. Postojala je, međutim, još jedna mala nada - molba za pomilovanje Predsjedniku FNRJ Josipu Brozu. Točno dva mjeseca poslije tragedije na pruzi, kada su ranjeni putnici već pomalo počeli napuštati kninsku i drnišku bolnicu, bitka za život Javorine bila je završena. Epilog je bio nepovoljan za osuđenika. Pod brojem 7909 iz Beograda je stigao službeni spis u kojem je, među ostalim, stajalo: "Odbija se molba za pomilovanje osuđenika Luke Javorine, šefa željezničke stanice u Plavnom."
Mladom željezničaru preostalo je tako još samo devet dana života. Ništa ga više nije moglo spasiti smrti. On je to dobro znao, pa je tih posljednjih 200 sati želio provesti sam, pišući pisma u ćeliji smrti. Jedno je bilo adresirano na Milana Javorinu: "Dragi oče, sve je završeno. Za nekoliko dana platit ću ono što moram platiti", stajalo je među ostalim u pismu. Veći dio pisma bio je upućen Mandi, njegovoj ženi. U posebnoj ćeliji, gdje je bio prebačen pošto mu je odbijena molba za pomilovanje, Javorina je proveo nepunih osam dana. Odluku Prezidija Sabora FNRJ saopćili su mu nekoliko sati pošto je stigla iz Beograda. Do egzekucije je bilo preostalo još sedam dana. Javorina nije znao kad će ga strijeljati! Svakog jutra govorio je zatvorskom stražaru: "Danas će me odvesti."
Međutim, čekanje se odužilo. Javorina je želio da porazgovara posljednji put sa svojom ženom. Dobio je dozvolu.
Sat uoči pogubljenja, 24. listopada, na Javorininoj ćeliji otvorila su se vrata. Na pragu je stajao istražitelj. Kratko je upitao osuđenika: "Znate li da vam je molba za pomilovanje odbijena?"
Javorina je samo kimnuo glavom. Zatim je obukao kaput i izašao iz ćelije. Ništa nije govorio. Znao je gdje ga vode. U zatvorskom dvorištu ušao je u zatvorena milicijska kola. Zajedno s njima bila su još dva naoružana stražara. Ništa nisu govorili. Javorina ih je samo u jednom trenutku zamolio cigaretu.
Vozili su se nepun sat - u 16.45 sati zaustavili su se na jednoj uzvisini. Javorina nije poznavao taj kraj. Izlazeći iz automobila, bivši šef željezničke stanice u Plavnom imao je još u ustima cigaretu. Priveli su ga svježe iskopanom humku i odvezali. Na deset metara ispred njega stajalo je šest naoružanih milicionara. Čekali su da osuđenik popuši cigaretu. U 17 sati Javorini je prišao onizak čovjek, zaogrnut šinjelom. Četiri minute kasnije poslijepodnevnu tišinu Korešnice prekinuo je plotun iz vojničkih pušaka. Zatim se začuo glas liječnika: "Luka Javorina je mrtav. Smrt nastupila u 17.04, konstatirana u 17.05 sati."
Dosje o katastrofi putničkog vlaka broj 1012, koji je saobraćao na relaciji Zagreb - Split, bio je time zaklopljen. Gotovo 25 godina poslije tragedije u Plavnom, predsjednika Okružnog suda u Splitu, pitali smo kako se zvao krivac za nesreću na pruzi kod Knina, gdje je 1949. godine 21 osoba poginula, a 19 ih ozlijeđeno. Rekao nam je: "Doista se ne sjećam tog čovjeka. Znam jedino da je osuđen na smrt i da je kazna izvršena. Ja sam ga osudio. I više sudske instance našle su da je njegova krivnja suviše teška, a da bi mu se oprostilo."
https://onedrive.live.com/edit.aspx?cid ... &wacqt=mru
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Ako je u privatnom sektoru onda porezom financira HŽ i ostatak uhljebistana. A ako je uhljeb, onda je to pretakanje iz šupljeg u prazno 
"Do you like having a good time? Then you need a good watch!" - Rocky Balboa, Rocky II, 1979
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Cekamo kolegu Anpija da otvori slican topic
"Prisavlje - moje godine u magli"
pa nas kroz par zgoda, prispodoba te nikad objavljenih zakulisnih pikanterija uvjeri da je drzavna dalekovidnica stup, oslonac i neizostavni dio drzave jos od stoljeca sedmog.
"Prisavlje - moje godine u magli"
pa nas kroz par zgoda, prispodoba te nikad objavljenih zakulisnih pikanterija uvjeri da je drzavna dalekovidnica stup, oslonac i neizostavni dio drzave jos od stoljeca sedmog.
E siner, jel znaš kako u germonei naplaćuju dalekovidnicu? Čim se prijaviš na adresu, stiže uplatnica. Ne možeš pobjeći od te ekipe nikuda 
"Do you like having a good time? Then you need a good watch!" - Rocky Balboa, Rocky II, 1979
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
-
stranac_u_noci
- Postovi: 1741
- Pridružen/a: sri vel 11, 2015 12:27 am
- Lokacija: Lovreć
Interesantna priča kolega. Zanima me koliko bi se ozbiljnije shvaćali državni poslovi da je strijeljanje i danas aktualno.
The time is inevitable...
Najgore u državnim poslovima je da 1 jadnik radi za 3 neradnika, a ima istu ili goru plaću i još ga hebu u mozak.
Bio je onaj neki članak sa ispovjedi HŽovca, rekao lik da ih je u doba komunizma bilo 10 radnika na jednog šefa, a sad on sam ima 10 šefova
Bio je onaj neki članak sa ispovjedi HŽovca, rekao lik da ih je u doba komunizma bilo 10 radnika na jednog šefa, a sad on sam ima 10 šefova
"Do you like having a good time? Then you need a good watch!" - Rocky Balboa, Rocky II, 1979
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
A sad i ti imaš neki prigovor?sinner77 je napisao/la:Cekamo kolegu Anpija da otvori slican topic
"Prisavlje - moje godine u magli"
pa nas kroz par zgoda, prispodoba te nikad objavljenih zakulisnih pikanterija uvjeri da je drzavna dalekovidnica stup, oslonac i neizostavni dio drzave jos od stoljeca sedmog.
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
"Prije toga, 2000. godine, brutalno je pretukao župnika i zvonara crkve Srca Isusovog u Dragonošcu jer se navodno nisu htjeli pokoriti njegovim naredbama"......... kada bi umijesto zupnika i zvonara bili strojovođa i kondukter, situacija bi bila drasticno pozitivnija .....
Poslano sa mog SM-N975F koristeći Tapatalk
Poslano sa mog SM-N975F koristeći Tapatalk
NIP7452 je napisao/la:Nego, jel netko streljan za Rudine?
Poslano sa mog SM-N975F koristeći Tapatalk
Slažem se da kazne za Rudine nisu bile adekvatne. Pobogu, tamo je poginulo 6 ljudi koji su veseli putovali na more. No međutim, strojovođa čak nije bio optužen jer za to nisu postojale osnove.
Opsežna istraga je pronašla pravog krivca ali koliko se sjećam taj je dobio 4 i pol godine zatvora. Premalo za takvu tragediju. Jer nesreća je mogla biti cak i katastrofalna da se čitav nagibni vlak survao u provaliju, kakvih od Labina Dalmatinskog do Splita ima na desetke.
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Najgore od svega je kaj vi fakat niste svjesni zašto bi netko tko vas hrani imao pravo na svoje mišljenje. Shvaćate li vi zetovci odakle pare koje vam sjedaju svaki mjesec i kojima se krpaju rupe bez dna u najtrulijem sustavu u državnom vlasništvu?
Jedva čekam da se privatiziraju i željeznica i ceste i pošta i sve te usluge koje bi trebale biti na slobodnom tržištu, onda pijani poštar ne bu šetao s ceduljicama, a vama će možda trebati manje od sat vremena za pet stanica na gradskoj liniji.
Propali sam seljak, ukinulo mi željezničku stanicu u selu i nemam kam s pšenicom, čekam državu da mi riješi tržište inače ću blokirat prugu...
Jedva čekam da se privatiziraju i željeznica i ceste i pošta i sve te usluge koje bi trebale biti na slobodnom tržištu, onda pijani poštar ne bu šetao s ceduljicama, a vama će možda trebati manje od sat vremena za pet stanica na gradskoj liniji.
Propali sam seljak, ukinulo mi željezničku stanicu u selu i nemam kam s pšenicom, čekam državu da mi riješi tržište inače ću blokirat prugu...
Daleko od toga da bih branio HŽ i ZET.
Evo moj sin odlučio ovog ljeta vlakom do Zadra. Onako iz fore, a i zbog bicikla. Platio je više nego busom. Put je trajao duplo duže. Vlak ne vozi do Zadra (premda pruga postoji), nego su ga u Kninu prekrcali na bus. A ni ne primaju bicikle na vlak.
No s druge strane privatizacija željeznica i javnog gradskog prevoza sigurno nije nešto što bih podržao. Iskustva zapadnih zemalje su jasna. Privatnik ukine nerentabilne linije. Logično. I onda onaj klinac iz vražje selendre više ne može vlakom do škole i ona bakica sa zadnjeg zagrebačkog brega ne može više busom na plac. Nema više nočnih tramvaja i večernjih buseva. Klinci iz Španskog mogu navečer iz kina samo Uberom.
Evo moj sin odlučio ovog ljeta vlakom do Zadra. Onako iz fore, a i zbog bicikla. Platio je više nego busom. Put je trajao duplo duže. Vlak ne vozi do Zadra (premda pruga postoji), nego su ga u Kninu prekrcali na bus. A ni ne primaju bicikle na vlak.
No s druge strane privatizacija željeznica i javnog gradskog prevoza sigurno nije nešto što bih podržao. Iskustva zapadnih zemalje su jasna. Privatnik ukine nerentabilne linije. Logično. I onda onaj klinac iz vražje selendre više ne može vlakom do škole i ona bakica sa zadnjeg zagrebačkog brega ne može više busom na plac. Nema više nočnih tramvaja i večernjih buseva. Klinci iz Španskog mogu navečer iz kina samo Uberom.
