Da je isao do Zg-a taman bi procitao "Zločin i kazna"Rocky je napisao/la:Praktički si biciklom mogao za isto vrijeme doći
Poslano sa mog SLA-L22 koristeći Tapatalk
ŽELJEZNICA u HR
Taman citam...i traje mi to citanje vec dugo.Vtcwatch je napisao/la:Da je isao do Zg-a taman bi procitao "Zločin i kazna"Rocky je napisao/la:Praktički si biciklom mogao za isto vrijeme doći
Poslano sa mog SLA-L22 koristeći Tapatalk
Poist, popit i našalit se!
Čovjek piše i razbija opći mit o točnosti DB željeznice. Pošto sam bio u tom sistemu željeznice mogu reći da je apsolutno nemoguće postići točnost....za to postoji stotine razloga.
Najpouzdanija stvar u Njemačkoj - kašnjenje željeznice
"Prilikom mojih redovnih posjeta Hrvatskoj rijetko me netko pita kako se živi u Njemačkoj, kakva je svakodnevnica u mojoj novoj domovini. Dugo sam mislio da je to zato jer ljudi imaju dovoljno vlastitih problema tu gdje žive. Onda mi je postalo jasno da je razlog jedan drugi: većina je uvjerena da ionako zna dovoljno o Njemačkoj: to je uređena i dobro organizirana zemlja u kojoj sve odlično funkcionira. Rašireno je mišljenje da su ljudi tu možda malo hladni, suzdržani, ali su zato vrlo disciplinirani: pa pješaci tamo čekaju na crvenom svjetlu na semaforu i usred noći, mada auta nema nigdje na vidiku.
Tu i tamo sam pokušavao objasniti da baš sve nije tako sjajno i da je primjerice jedino u što se čovjek kod njemačke željeznice Deutsche Bahn može pouzdati kronično kašnjenje njihovih vlakova. No dočekivalo me samo odmahivanje rukom uz primjedbe da pretjerujem i sve vidim crno.
A onda je došla korona
Donedavno je taj kliše bio vrlo raširen i njegovan i u samoj Njemačkoj. A onda je došla korona. Krenulo je s maskama. Najprije se dugo raspravljalo jesu li one uopće potrebne ili nisu, a kada su postale obavezne ustvrdilo se da ih nema dovoljno. A onda četvrta po veličini industrijska zemlja svijeta nije bila u stanju na svjetskom tržištu pribaviti potrebnu količinu. Nijemci su počeli sami šivati maske.
Kada su zatvorene škole odjednom su svi shvatili da gotovo nigdje ne postoje uvjeti za provođenje nastave na daljinu. Došlo je ljeto, situacija se malo smirila. Nakon ljetnih raspusta iznenađenje: ustvrdilo se da je virus još uvijek tu, ali da uvjeti u školama nisu poboljšani.
Nitko nije kupio uređaje za pročišćavanje zraka u učionicama, i mnogim školama ne postoje dobro funkcionirajući WiFi. Već prvog dana nove školske godine su pale platforme za učenje na daljinu, a učenici iz socijalno slabije stojećih obitelji nisu dobili na raspolaganje laptopove za rad od kuće. Upravo su ta djeca suočena s ozbiljnim zaostatkom u obrazovanju.
Potom je uslijedila katastrofa s cjepivom i cijepljenjem. Doduše je njemačka firma BioNTech razvila prvo učinkovito cjepivo, djelomično i uz financijsku pomoć države, ali ona je propustila na vrijeme naručiti potrebne količine. Ta blamaža je svoj vrhunac dosegla u loše organiziranoj kampanji cijepljenja: čak i te relativno male količine naručenog cjepiva često ostaju neiskorištene, čak se bacaju. Odjednom su Nijemci počeli sa zavišću gledati čak i na Srbiju.
A na kraju kaos oko brzih testova. Najavljeni su bili za ožujak. Onda je najava povučena. Sada se kao termin masovne upotrebe brzih testova spominje početak sljedećeg tjedna. I to besplatnih za sve. Ali gdje ih se može dobiti? Nejasno. No može ih se kupiti u diskontu Aldi - tko se na vrijeme ujutro stane u red, jer ih se odmah rasproda.
Najkasnije sada je jasno da se kroz samozadovoljni kliše o dobro organiziranoj zemlji probija gorka istima. Kada ovih dana razgovaram s ljudima u Hrvatskoj, sve me češće pitaju: "Što se to tamo kod vas događa?"
A to se s nevjericom sve više pitaju i sami Nijemci. Ocjene u javnosti se kreću od "ne ide baš sve kako treba", preko "sramota za Njemačku" i "katastrofa" do "totalno zakazivanje sistema". Lijepa slika koju su Nijemci imali o svojoj zemlji sve se više pokazuje kao iluzija.
Digitalni detox na službenom putu
Pri tome to sve nije novo. To se pokazuje ne samo kada je riječ o kroničnom kašnjenju vlakova Njemačke željeznice, koja je već postala opće mjesto sprdnje. Uzmimo za primjer jednu od omiljenih fraza iz izbornih programa njemačkih stranaka: digitalizaciju. Kaže se da je to ključno za budućnost zemlje, da to treba odlučno unaprijediti, da se treba istinski potruditi - oko toga se svi slažu. I to već godinama. Do danas se malo toga pomaklo.
Kada je prije pet godina kineski investor preuzeo njemačkog proizvođača robota KuKa, jednu od vodeći svjetskih firmi na svom području, s mnogih strana su stizala uspaničena upozorenja: visoka tehnologija se prodaje sumnjivom konkurentu na svjetskom tržištu! Pritom se zanemarila činjenica da je tu tehnologiju u velikom dijelu zemlje nemoguće koristiti u punom opsegu. Izgradnja mreže 5G, koja je potrebna za pametnu industriju 4.0, još uvijek je tek na početku - do danas.
Dok je u Hrvatskoj potrebno zaći duboko u šumu i najprije rastjerati vukove i medvjede da bi se dospjelo do čistine na kojoj nema signala za mobilni telefon, u Njemačkoj je za to dovoljno vlakom putovati između Kölna i Münchena. Uz put ima dovoljno "rupa" u kojima čovjek nema signal. Tu je digialni detox moguć i na službenom putu.
Mnoge njemačke državne službe još uvijek međusobno komuniciraju putem telefaxa (mlađi čitatelji mogu googlati, da vide o čemu se radi). A Bundeswehr, važna vojska u sastavu NATO-a, ima poteškoća komunicirati sama sa sobom. Razlog: čitavo šarenilo različitih sofverskih programa koji se tamo koriste.
Za mnoge Nijemce je to neugodno otrežnjenje. Dugo vremena je za Njemačku i Nijemce bilo samo po sebi razumljivo da spadaju u svjetski vrh - bilo kada se radi o proizvodnji automobila, bilo kada je riječ o nogometu.
No ne treba dramatizirati. U Njemačkoj još uvijek mnoge stvari funkcioniraju bolje nego u većini drugih zemalja na svijetu. Zemlja je još uvijek u prvoj ligi - jedino što baš nije na vrhu, prije negdje oko sredine tabele.
Da bi ponovo došla na vrh potrebno je potruditi se, vratiti se onoj staroj njemačkoj devizi: problemi su tu da bi ih se rješavalo. No prije toga se zemlja mora osloboditi lažne slike o sebi kao svjetskom prvaku u organiziranju. Potrebno je vratiti se u stvarnost. "Biti normalan" nije nikakva psovka. U inozemstvu se s tim već započelo."
https://www.dw.com/hr/njema%C4%8Dka-kor ... a-56798875
Najpouzdanija stvar u Njemačkoj - kašnjenje željeznice
"Prilikom mojih redovnih posjeta Hrvatskoj rijetko me netko pita kako se živi u Njemačkoj, kakva je svakodnevnica u mojoj novoj domovini. Dugo sam mislio da je to zato jer ljudi imaju dovoljno vlastitih problema tu gdje žive. Onda mi je postalo jasno da je razlog jedan drugi: većina je uvjerena da ionako zna dovoljno o Njemačkoj: to je uređena i dobro organizirana zemlja u kojoj sve odlično funkcionira. Rašireno je mišljenje da su ljudi tu možda malo hladni, suzdržani, ali su zato vrlo disciplinirani: pa pješaci tamo čekaju na crvenom svjetlu na semaforu i usred noći, mada auta nema nigdje na vidiku.
Tu i tamo sam pokušavao objasniti da baš sve nije tako sjajno i da je primjerice jedino u što se čovjek kod njemačke željeznice Deutsche Bahn može pouzdati kronično kašnjenje njihovih vlakova. No dočekivalo me samo odmahivanje rukom uz primjedbe da pretjerujem i sve vidim crno.
A onda je došla korona
Donedavno je taj kliše bio vrlo raširen i njegovan i u samoj Njemačkoj. A onda je došla korona. Krenulo je s maskama. Najprije se dugo raspravljalo jesu li one uopće potrebne ili nisu, a kada su postale obavezne ustvrdilo se da ih nema dovoljno. A onda četvrta po veličini industrijska zemlja svijeta nije bila u stanju na svjetskom tržištu pribaviti potrebnu količinu. Nijemci su počeli sami šivati maske.
Kada su zatvorene škole odjednom su svi shvatili da gotovo nigdje ne postoje uvjeti za provođenje nastave na daljinu. Došlo je ljeto, situacija se malo smirila. Nakon ljetnih raspusta iznenađenje: ustvrdilo se da je virus još uvijek tu, ali da uvjeti u školama nisu poboljšani.
Nitko nije kupio uređaje za pročišćavanje zraka u učionicama, i mnogim školama ne postoje dobro funkcionirajući WiFi. Već prvog dana nove školske godine su pale platforme za učenje na daljinu, a učenici iz socijalno slabije stojećih obitelji nisu dobili na raspolaganje laptopove za rad od kuće. Upravo su ta djeca suočena s ozbiljnim zaostatkom u obrazovanju.
Potom je uslijedila katastrofa s cjepivom i cijepljenjem. Doduše je njemačka firma BioNTech razvila prvo učinkovito cjepivo, djelomično i uz financijsku pomoć države, ali ona je propustila na vrijeme naručiti potrebne količine. Ta blamaža je svoj vrhunac dosegla u loše organiziranoj kampanji cijepljenja: čak i te relativno male količine naručenog cjepiva često ostaju neiskorištene, čak se bacaju. Odjednom su Nijemci počeli sa zavišću gledati čak i na Srbiju.
A na kraju kaos oko brzih testova. Najavljeni su bili za ožujak. Onda je najava povučena. Sada se kao termin masovne upotrebe brzih testova spominje početak sljedećeg tjedna. I to besplatnih za sve. Ali gdje ih se može dobiti? Nejasno. No može ih se kupiti u diskontu Aldi - tko se na vrijeme ujutro stane u red, jer ih se odmah rasproda.
Najkasnije sada je jasno da se kroz samozadovoljni kliše o dobro organiziranoj zemlji probija gorka istima. Kada ovih dana razgovaram s ljudima u Hrvatskoj, sve me češće pitaju: "Što se to tamo kod vas događa?"
A to se s nevjericom sve više pitaju i sami Nijemci. Ocjene u javnosti se kreću od "ne ide baš sve kako treba", preko "sramota za Njemačku" i "katastrofa" do "totalno zakazivanje sistema". Lijepa slika koju su Nijemci imali o svojoj zemlji sve se više pokazuje kao iluzija.
Digitalni detox na službenom putu
Pri tome to sve nije novo. To se pokazuje ne samo kada je riječ o kroničnom kašnjenju vlakova Njemačke željeznice, koja je već postala opće mjesto sprdnje. Uzmimo za primjer jednu od omiljenih fraza iz izbornih programa njemačkih stranaka: digitalizaciju. Kaže se da je to ključno za budućnost zemlje, da to treba odlučno unaprijediti, da se treba istinski potruditi - oko toga se svi slažu. I to već godinama. Do danas se malo toga pomaklo.
Kada je prije pet godina kineski investor preuzeo njemačkog proizvođača robota KuKa, jednu od vodeći svjetskih firmi na svom području, s mnogih strana su stizala uspaničena upozorenja: visoka tehnologija se prodaje sumnjivom konkurentu na svjetskom tržištu! Pritom se zanemarila činjenica da je tu tehnologiju u velikom dijelu zemlje nemoguće koristiti u punom opsegu. Izgradnja mreže 5G, koja je potrebna za pametnu industriju 4.0, još uvijek je tek na početku - do danas.
Dok je u Hrvatskoj potrebno zaći duboko u šumu i najprije rastjerati vukove i medvjede da bi se dospjelo do čistine na kojoj nema signala za mobilni telefon, u Njemačkoj je za to dovoljno vlakom putovati između Kölna i Münchena. Uz put ima dovoljno "rupa" u kojima čovjek nema signal. Tu je digialni detox moguć i na službenom putu.
Mnoge njemačke državne službe još uvijek međusobno komuniciraju putem telefaxa (mlađi čitatelji mogu googlati, da vide o čemu se radi). A Bundeswehr, važna vojska u sastavu NATO-a, ima poteškoća komunicirati sama sa sobom. Razlog: čitavo šarenilo različitih sofverskih programa koji se tamo koriste.
Za mnoge Nijemce je to neugodno otrežnjenje. Dugo vremena je za Njemačku i Nijemce bilo samo po sebi razumljivo da spadaju u svjetski vrh - bilo kada se radi o proizvodnji automobila, bilo kada je riječ o nogometu.
No ne treba dramatizirati. U Njemačkoj još uvijek mnoge stvari funkcioniraju bolje nego u većini drugih zemalja na svijetu. Zemlja je još uvijek u prvoj ligi - jedino što baš nije na vrhu, prije negdje oko sredine tabele.
Da bi ponovo došla na vrh potrebno je potruditi se, vratiti se onoj staroj njemačkoj devizi: problemi su tu da bi ih se rješavalo. No prije toga se zemlja mora osloboditi lažne slike o sebi kao svjetskom prvaku u organiziranju. Potrebno je vratiti se u stvarnost. "Biti normalan" nije nikakva psovka. U inozemstvu se s tim već započelo."
https://www.dw.com/hr/njema%C4%8Dka-kor ... a-56798875
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Kenjaju kvake. Njemačka je za Hrvatsku SF.
Najviše se to primjeti u državnim službama koje funkcioniraju. Meni su u par navrata znali službenici pomoći dobrim savjetima, a kao službenu dostavu dokumentacije su priznali ono što sam poslao e-mailom, nisam uopće morao obilazit šaltere osim u par vrlo iznimnih situacija.
A što se DB tiče. Ima kašnjenja, da ali daleko je to od HR standarda kašnjenja.
Npr nikad na posao nije zakasnio netko od kolega tko dolazi međugradskom i prigradskom željeznicom. A gradske, U Bahn ima frekvenciju 2 minute, S Bahn 5 minuta.
A ja sam u HR znao kasniti na posao ako bih se odvažio ići željeznicom 4 stanice umjesto autom. Jer eto 1-2x tjedno ne dođe u 7:35 nego u 7:55 ili tako nešto. Još gori je bio povrat kući, tamo su uredno bili promašaji po 20-30min, još češće nego u jutarnjoj šihti. A znalo je i premašit 30min.
Najviše se to primjeti u državnim službama koje funkcioniraju. Meni su u par navrata znali službenici pomoći dobrim savjetima, a kao službenu dostavu dokumentacije su priznali ono što sam poslao e-mailom, nisam uopće morao obilazit šaltere osim u par vrlo iznimnih situacija.
A što se DB tiče. Ima kašnjenja, da ali daleko je to od HR standarda kašnjenja.
Npr nikad na posao nije zakasnio netko od kolega tko dolazi međugradskom i prigradskom željeznicom. A gradske, U Bahn ima frekvenciju 2 minute, S Bahn 5 minuta.
A ja sam u HR znao kasniti na posao ako bih se odvažio ići željeznicom 4 stanice umjesto autom. Jer eto 1-2x tjedno ne dođe u 7:35 nego u 7:55 ili tako nešto. Još gori je bio povrat kući, tamo su uredno bili promašaji po 20-30min, još češće nego u jutarnjoj šihti. A znalo je i premašit 30min.
"Do you like having a good time? Then you need a good watch!" - Rocky Balboa, Rocky II, 1979
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Rocky je napisao/la:Kenjaju kvake. Njemačka je za Hrvatsku SF.
Najviše se to primjeti u državnim službama koje funkcioniraju. Meni su u par navrata znali službenici pomoći dobrim savjetima, a kao službenu dostavu dokumentacije su priznali ono što sam poslao e-mailom, nisam uopće morao obilazit šaltere osim u par vrlo iznimnih situacija.
A što se DB tiče. Ima kašnjenja, da ali daleko je to od HR standarda kašnjenja.
Npr nikad na posao nije zakasnio netko od kolega tko dolazi međugradskom i prigradskom željeznicom. A gradske, U Bahn ima frekvenciju 2 minute, S Bahn 5 minuta.
A ja sam u HR znao kasniti na posao ako bih se odvažio ići željeznicom 4 stanice umjesto autom. Jer eto 1-2x tjedno ne dođe u 7:35 nego u 7:55 ili tako nešto. Još gori je bio povrat kući, tamo su uredno bili promašaji po 20-30min, još češće nego u jutarnjoj šihti. A znalo je i premašit 30min.
Točnost vlaka je uvjetovana što manjim križanjima ili čekanju drugih vlakova. Tako je sasvim moguće da jedan prigradski vlak na čistoj relaciji bude posve točan. Ali problemi nastaju sa međunarodnim vlakovima koji dođu na granicu sa debelim zakašnjenjem i to se zakašnjenje prolongira na cijeli sistem.
Npr, ja sam jednom u Munchen iz ZG stigao sa 6 sati zakašnjenja ali zato jer se mijenjala skretnica u kolodvoru Lesce Bled koji je u Sloveniji!!
I dalje čovjek piše:
"Dok se moglo puno sam putovao željeznicom po Njemačkoj.
Uglavnom iznenadilo me kašnjenje vlakova, posebice ICE, gubitak veze, crknuta klima, ...
Evo jednog od iskustva.
Sredina srpnja, putujem iz Köln HBF do München HBF. U Köln se dva ICE spajaju u jedan, naravno kako to biva moj još nije stigao. Dolazi sa kašnjenjem nekih 10tak minuta. U tom trenutku kao da je kraj svijeta na peronu, ljudi ima za nekoliko ICE garnitura. Ide obavijest da se mole putnici koji nemaju rezervaciju da ne ulaze u vlak. Naravno, svi su poslušali ..., možeš misliti! Doslovce na silu ulazim u svoj vagon, naravno moje sjedalo je zauzeto, pokazujem rezervaciju te se gospođa ispričava i prepušta mi mjesto. Nakon, nekog vremena povući/potegni krećemo. Do Frankfurta jurimo 300 km/h.
U Mannheimu dobivamo informaciju da naš vlak ne ide dalje, tehnički kvar!
Iza nekih 10tak minuta dolazi EC (ne sjećam se više koji) sa austrijskim vagonima. E sad dolazi do borbe ..., OK u vlak stane barem duplo više ljudi nego što je projektiran.
Negdje u Bruchsal crkla klima u vlaku. Ide obavijest da u Stuttgartu svi idemo van!
U Stuttgartu u nekih 30 minuta idu dva vlaka prema Münchenu.
Odlučujem se za prvi s time da hodam skroz na kraj perona (gledajući od kolodvorske zgrade) u nadi da se Nijemcima ne da hodati tako daleko. Bio sam u pravu, strojovođa koji čeka smjenu i ja na vrhu perona. Malo popričamo i dolazi vlak.
Naravno, na vrhu je prvi razred, imam kartu drugog razreda, pravim se Balkanac i ulazim.
Nakon nekog vremena dolazi kondukter, pokazujem mu kartu i objašnjavamo što se sve dogodilo do Stuttgarta. Kaže sve ok, ispričava se i zaželi mi sretan put.
E sad vrhunac putovanja je da sam u sve pretumbacije tijekom putovanja u München HBF došao sa točno 59 minuta zakašnjenja od planiranog dolaska! Nisam mogao tražiti povrat novaca, nedostajala mi je samo jedna minuta!"
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Da je u HR bila ista situacija, došao bi sa zakašnjenjem od 590 minuta, ne 59.
Išao sam par puta međugradski i sve ok. Jasno da se zna zalomit al opet daleko je to od HR.
No ono što je ključno za funkcioniranje društva na svakodnevnoj bazi su kratke dionice i prigradska željeznica. Koga briga to što zakasniš tu i tamo ako putuješ preko pola Njemačke. Problem bi bio da kasniš na posao par puta tjedno kao što ti se lako može zadesit u HR.
Išao sam par puta međugradski i sve ok. Jasno da se zna zalomit al opet daleko je to od HR.
No ono što je ključno za funkcioniranje društva na svakodnevnoj bazi su kratke dionice i prigradska željeznica. Koga briga to što zakasniš tu i tamo ako putuješ preko pola Njemačke. Problem bi bio da kasniš na posao par puta tjedno kao što ti se lako može zadesit u HR.
"Do you like having a good time? Then you need a good watch!" - Rocky Balboa, Rocky II, 1979
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Rocky je napisao/la:Kenjaju kvake. Njemačka je za Hrvatsku SF.
Najviše se to primjeti u državnim službama koje funkcioniraju. Meni su u par navrata znali službenici pomoći dobrim savjetima, a kao službenu dostavu dokumentacije su priznali ono što sam poslao e-mailom, nisam uopće morao obilazit šaltere osim u par vrlo iznimnih situacija.
Pa tako je i u HR. Npr, ja sam puno komunicirao, samo putem maila i telefona, sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i Hrvatskim zavodom mirovinskog osiguranja. I obavio sam puno stvari u svoju korist a niti jedan službenik me nije uživo vidio.
Čak sam i sa bivšom firmom u kojoj sam radio, HŽ PP, komunicirao mailom i razmjenjivao važne dokumente.
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
-
Neki Deseti
- Postovi: 248
- Pridružen/a: pon srp 06, 2015 12:03 pm
Sjećanja iz (ne tako davnih) fakultetskih dana.
Put od 100 km traje regularno 2h, ali uvijek kasni barem pola sata.
Izbor su bili vagoni bez klime, što je bio užas, ali još veći horor su bili vagoni s potkapacitiranom klimom. Vagoni kojima se prozori ne mogu otvoriti, a klima više ne može hladiti kada je vani iznad 32-33°C. I lagano kuhanje na +35.
To su bili dani.
Put od 100 km traje regularno 2h, ali uvijek kasni barem pola sata.
Izbor su bili vagoni bez klime, što je bio užas, ali još veći horor su bili vagoni s potkapacitiranom klimom. Vagoni kojima se prozori ne mogu otvoriti, a klima više ne može hladiti kada je vani iznad 32-33°C. I lagano kuhanje na +35.
To su bili dani.
Onda HR u kojoj ti živiš nije ona koju sam napustio prije 2 godine, drago mi je čuti da je takav napredakgarlic je napisao/la:Pa tako je i u HR. Npr, ja sam puno komunicirao, samo putem maila i telefona, sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i Hrvatskim zavodom mirovinskog osiguranja. I obavio sam puno stvari u svoju korist a niti jedan službenik me nije uživo vidio.
Čak sam i sa bivšom firmom u kojoj sam radio, HŽ PP, komunicirao mailom i razmjenjivao važne dokumente.
U HZZo sam morao osobno dolaziti radi x gluposti.
Ovdje nisam morao nikog uživo vidjeti ni kod prijave na zdravstveno.
A imam dodijeljenu kontakt osobu u javnom zdravstvenom osiguranju (dakle ne pričamo o privatnom), koja mi u roku par sati odgovori na mail sa upitom i to na engleskom.
Nažalost HR ni ne iskorištava E-građane, što je u stvari dobar koncept, ali trenutno polufunkcionalan sustav.
No jasno je da mogu napraviti suvišnim x tisuća šalteraša, tko bi onda glasao...
"Do you like having a good time? Then you need a good watch!" - Rocky Balboa, Rocky II, 1979
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Rocky je napisao/la:Onda HR u kojoj ti živiš nije ona koju sam napustio prije 2 godine, drago mi je čuti da je takav napredakgarlic je napisao/la:Pa tako je i u HR. Npr, ja sam puno komunicirao, samo putem maila i telefona, sa Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje i Hrvatskim zavodom mirovinskog osiguranja. I obavio sam puno stvari u svoju korist a niti jedan službenik me nije uživo vidio.
Čak sam i sa bivšom firmom u kojoj sam radio, HŽ PP, komunicirao mailom i razmjenjivao važne dokumente.
U HZZo sam morao osobno dolaziti radi x gluposti.
Ovdje nisam morao nikog uživo vidjeti ni kod prijave na zdravstveno.
A imam dodijeljenu kontakt osobu u javnom zdravstvenom osiguranju (dakle ne pričamo o privatnom), koja mi u roku par sati odgovori na mail sa upitom i to na engleskom.
Nažalost HR ni ne iskorištava E-građane, što je u stvari dobar koncept, ali trenutno polufunkcionalan sustav.
No jasno je da mogu napraviti suvišnim x tisuća šalteraša, tko bi onda glasao...
Tako sad i ja imam svojeg osobnog agenta u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje a čovjek me vidio nije.
Ovo sve je bilo i prije moguće ali pokrenuto je zbog virusa gdje se svi osobni kontakti izbjegavaju.
Npr, ja sam samo javio broj svojeg bankovnog računa HZZ-u i počeli su mi isplaćivati naknadu kao osobi koja je dobila otkaz ugovora o radu zbog zdravstvenih razloga.
A gledaj sada jučerašnja zakašnjenja na DB. I nisu to neki jadni lokalni vlakovi nego vlakovi višeg ranga....
ICE vlak najvišeg ranga kasni 108 minuta, lijepo
Zadnja izmjena: garlic, dana/u sub ožu 20, 2021 8:08 pm, ukupno mijenjano 2 puta.
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Ja pričam o dobu prije virusa.
Jasno da je sad nužda natjerala na neke promjene i kompromise u inače rigidnoj proceduri.
Eto kovid će dovesti HR u 21-o stoljeće i HŽ u 20-o stoljeće.
Jasno da je sad nužda natjerala na neke promjene i kompromise u inače rigidnoj proceduri.
Eto kovid će dovesti HR u 21-o stoljeće i HŽ u 20-o stoljeće.
"Do you like having a good time? Then you need a good watch!" - Rocky Balboa, Rocky II, 1979
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Chuck Norris doesn't wear a watch, HE decides what time it is.
Evo jednog potresnog svjedočanstva....... (a ja imam "na duši" samo jednog)
Umirovljeni strojovođa Vladimir Ač iz Maglenče kraj Bjelovara u svojoj šokantnoj ispovijesti priznaje kako je neslavan rekorder među živućim bjelovarskim željezničarima jer je pod kotačima njegovih vlakova u smrt otišlo devetero ljudi koje i dan danas nosi na duši, a patnju i bol nimalo mu ne ublažava spoznaja da je u svim slučajevima bio nevin. Na razgovor – ispovijest je pristao jer, kaže, i nakon 20 godina od umirovljenja zbog smrti tih žena i muškaraca, od kojih mu se šestero bacilo pod vlak, osjeća tjeskobu i nemir. Iako nije pod tabletama, niti se predao alkoholu, cigareta za cigaretom odaje dojam napaćenog čovjeka koji nosi svoj križ. Od zahtjevnog i napornog posla danas kao teško pokretan 70-godišnjak i te kako osjeća posljedice na zdravlje.
Na tračnicama je bio do 1990. godine kada je umirovljen nakon 41 godine radnog staža. Vlakove je počeo voziti 1968. godine kada je u Kastvu izučio školu za strojovođu, a prije toga bio je ložač na parnjači. U 22 godine beneficiranog staža za upravljačem vlaka prošao je stotine tisuće kilometara diljem bivše Jugoslavije i Mađarske.
Uvijek prošao psihotest
– Devet žrtava bilo je presudno za moje mentalno zdravlje. Ono fizičko narušeno mi je 80-ih godina prošlog stoljeća, kada sam se gotovo smrznuo. Na minus 21 vozio sam šinobus, tzv. Srebrnu strijelu, iz Križevaca za Bjelovar. Bio sam toliko pothlađen da su me iznijeli iz vlaka, a tzv. “htz” cipele, koje su se od studeni slijepile s podnicom u kabini morali su odleđivati let-lampom. Tada su mi stradali svi zglobovi i na tri sam mjeseca završio u bolnici – kaže Ač koji se upravo zbog tog smrzavanja jedva kreće i na štakama.
No, kaže, nije to ništa u usporedbi s ostalim šokovima koje je doživio, i još proživljava, a zbog kojih je, kaže, za razliku od naših branitelja doživio civilni PTSP.
– Za radnog vijeka najljepše je bilo kada sam službu predavao nakon što je vožnja protekla u redu. No, nažalost nije uvijek bilo tako. Na duši nosim devet tuđih duša. Tri žene i tri muškarca bili su samoubojice, dva su bila naleta na traktoriste u Bjelovaru i Žabnu te jedan na vozača automobila u Dugom Selu – nabraja Vladimir Ač svojih devet postaja na kalvariji.
Nakon svake nesreće bio je na bolovanju i psihotestu koji je uvijek prošao.
Prva žrtva bila je 19-godišnjakinja koja se pod vlak bacila u Križevcima.
– To je bilo najgore, i dan danas se s tim ne mogu pomiriti. Taj grozan prizor još mi je pred očima. Jedna mi se žena bacila pod vlak u Velikoj Gorici, a nakon nesreće u Kumrovcu kada mi se pod vlak bacila starija žena i sam sam jedva izvukao živu glavu. Njezin me sin htio zaklati nožem, ali su ga spriječili mještani. Jedan mi se čovjek pod vlak bacio svečano odjeven. Sako od odijela uredno je prebacio preko rampe na prijelazu. Nakon samoubojstva brice u Virju milicajci su me strpali u postaju i maltretirali – nemilih se događaja sjeća Ač.
Za svaki ga nesretni slučaj vežu neizbrisive traume, koje je pogoršavala spoznaja da je u očima drugih bio krivac. Morao se, kaže Vladimir Ač, naučiti nositi s time jer mu je to također, nažalost, u opisu posla – tješi se i danas umirovljeni strojovođa.
– Prometni propisi, poštovanje brzine i sirena bili su mi svetinja. No, sve to, pa i spoznaja da ni jednom nisi bio kriv, pada u vodu kada te drugi osuđuju, za razliku od onih koji se toga nisu pridržavali, ali nažalost nisu preživjeli i smatra ih se žrtvama. Pri tome nitko nije pitao kako se ja osjećam i nosim s time. U trenucima tjeskobe često sam se znao upitati zašto se nitko nikad ne baca pod kamion već svi pod vlak – analizira svoj nemir Vladimir Ač.
Najstresniji trenuci bili su mu, kaže, kada je unesrećenima prvi priskakao u pomoć i uvijek se prvi uvjerio da su preminuli.
– Iako je bilo prekasno za pomoć, uvijek je kondukter trčao do prvog telefona i zvao hitnu pomoć. Onda nije bilo mobitela pa se znalo dogoditi da liječnici na mjesto nesreće dospiju i nakon nekoliko sati – u grču prepričava pokušaje spašavanja Ač.
Napominje kako ga je posebno pogađalo kada su ljudi na spomen željezničara odmahivali rukom dajući do znanja da ih bije glas alkoholičara.
Najsvjetlija točka u životu mu je, prisjeća se Vladimir Ač, kada je spasio život.
– Jedino me ispuni veselje kada se sjetim događaja iz Osijeka. Na pruzi sam spazio kokoš, uključio sam sirenu i počeo kočiti. Stao sam i tek kad sam sišao na tračnice, ispred vlaka sam ugledao kako petogodišnje dijete čuči i hrani kokoši na pruzi – ponosno ističe bivši vlakovođa Ač.
Zatvoren u tjeskobu, svjestan da mu nitko ne može pomoći, utjehu tek nakratko pronalazi u kćerima.
Poštujte propise!
Nekada je išao u lov, koji mu je bio ispušni ventil za nakupljeni stres. Poželio se razgovora s prijateljima i rodbinom, koji ga kažu jedini mogu razumjeti, ali nažalost i to se prorijedilo. Jedan od njih je, kaže, bio i pokojni strojovođa Slavko Lonjak koji je držao neslavan rekord sa 11 žrtava.
U jeseni života, sliježući ramenima, Ač kaže kako se, iako je teško pokretan, uspijeva uzdržavati s mirovinom od 3500 kuna. Unatoč svemu proživljenom Vladimir Ač ističe da onaj “tko jednom sjedne na kotač, nikad se od njega ne odvaja”, pa da mora, opet bi odabrao isto zvanje, koje se poput drugih uvuče pod kožu. Budućim i sadašnjim strojovođama poručuje:
– Pamet u glavu i poštujte propise!
Prisjeća se i kako su ga bivši kolege u zafrkanciji zvali ženomrscem.
– To je bilo zato što, poput nekih kolega, nisam želio stajati gospođama izvan postaja. Nekada je bio čest slučaj da su neki kolege noću znali povesti i grupe žena koje su u Bjelovar uzduž pruge išle na posao ili s posla. Poslije su se znali hvaliti svakojakim zavodničkim pričama, dok su meni prišili epitet ženomrsca – otkriva Vladimir Ač jednu od rijetkih anegdota iz svojih dana na pruzi.
Usnulim vlakovođama robija za 152 poginula
Tijela na pruzi, pod vagonima, krv i rasuta prtljaga sve je što je ostalo nakon najteže nesreće u povijesti naših željeznica. Na istočnom ulazu u zagrebački Glavni kolodvor toga 30. kolovoza 1974. oko 22 sata poginula su 152 putnika.
Brzi vlak 10410 Atena-Zagreb-Dortmund zbog pogreške strojovođe Nikole Kneževića i njegova pomoćnika Stjepana Varge u Zagrebu je završio putovanje. Godinu kasnije strojovođe su osuđeni – Knežević na 15, a Varga na osam godina robije. U Glavni kolodvor vlak je uletio brzinom od 102 kilometra na sat, 52 kilometra više od dopuštenog. Isprva su strojovođe tvrdili da nisu radile kočnice, a naposljetku su priznali da su zadrijemali.
Te se nesreće sjeća i Vladimir Ač kojeg su kao i neke druge strojovođe pozvali na uviđaj.
– Sjećam se užasnog smrada ustajale krvi. Na taj su vlak u Dugom Selu spojeni neki vagoni, ali nisu bili dobro spojeni na sustav za kočenje. Zato je strojovođa i rekao da je kočio, ali da nije osjetio da cijela kompozicija usporava – prisjeća se Ač
izvor : http://www.vecernji.hr/vijesti/na-dusi- ... nak-176775
Umirovljeni strojovođa Vladimir Ač iz Maglenče kraj Bjelovara u svojoj šokantnoj ispovijesti priznaje kako je neslavan rekorder među živućim bjelovarskim željezničarima jer je pod kotačima njegovih vlakova u smrt otišlo devetero ljudi koje i dan danas nosi na duši, a patnju i bol nimalo mu ne ublažava spoznaja da je u svim slučajevima bio nevin. Na razgovor – ispovijest je pristao jer, kaže, i nakon 20 godina od umirovljenja zbog smrti tih žena i muškaraca, od kojih mu se šestero bacilo pod vlak, osjeća tjeskobu i nemir. Iako nije pod tabletama, niti se predao alkoholu, cigareta za cigaretom odaje dojam napaćenog čovjeka koji nosi svoj križ. Od zahtjevnog i napornog posla danas kao teško pokretan 70-godišnjak i te kako osjeća posljedice na zdravlje.
Na tračnicama je bio do 1990. godine kada je umirovljen nakon 41 godine radnog staža. Vlakove je počeo voziti 1968. godine kada je u Kastvu izučio školu za strojovođu, a prije toga bio je ložač na parnjači. U 22 godine beneficiranog staža za upravljačem vlaka prošao je stotine tisuće kilometara diljem bivše Jugoslavije i Mađarske.
Uvijek prošao psihotest
– Devet žrtava bilo je presudno za moje mentalno zdravlje. Ono fizičko narušeno mi je 80-ih godina prošlog stoljeća, kada sam se gotovo smrznuo. Na minus 21 vozio sam šinobus, tzv. Srebrnu strijelu, iz Križevaca za Bjelovar. Bio sam toliko pothlađen da su me iznijeli iz vlaka, a tzv. “htz” cipele, koje su se od studeni slijepile s podnicom u kabini morali su odleđivati let-lampom. Tada su mi stradali svi zglobovi i na tri sam mjeseca završio u bolnici – kaže Ač koji se upravo zbog tog smrzavanja jedva kreće i na štakama.
No, kaže, nije to ništa u usporedbi s ostalim šokovima koje je doživio, i još proživljava, a zbog kojih je, kaže, za razliku od naših branitelja doživio civilni PTSP.
– Za radnog vijeka najljepše je bilo kada sam službu predavao nakon što je vožnja protekla u redu. No, nažalost nije uvijek bilo tako. Na duši nosim devet tuđih duša. Tri žene i tri muškarca bili su samoubojice, dva su bila naleta na traktoriste u Bjelovaru i Žabnu te jedan na vozača automobila u Dugom Selu – nabraja Vladimir Ač svojih devet postaja na kalvariji.
Nakon svake nesreće bio je na bolovanju i psihotestu koji je uvijek prošao.
Prva žrtva bila je 19-godišnjakinja koja se pod vlak bacila u Križevcima.
– To je bilo najgore, i dan danas se s tim ne mogu pomiriti. Taj grozan prizor još mi je pred očima. Jedna mi se žena bacila pod vlak u Velikoj Gorici, a nakon nesreće u Kumrovcu kada mi se pod vlak bacila starija žena i sam sam jedva izvukao živu glavu. Njezin me sin htio zaklati nožem, ali su ga spriječili mještani. Jedan mi se čovjek pod vlak bacio svečano odjeven. Sako od odijela uredno je prebacio preko rampe na prijelazu. Nakon samoubojstva brice u Virju milicajci su me strpali u postaju i maltretirali – nemilih se događaja sjeća Ač.
Za svaki ga nesretni slučaj vežu neizbrisive traume, koje je pogoršavala spoznaja da je u očima drugih bio krivac. Morao se, kaže Vladimir Ač, naučiti nositi s time jer mu je to također, nažalost, u opisu posla – tješi se i danas umirovljeni strojovođa.
– Prometni propisi, poštovanje brzine i sirena bili su mi svetinja. No, sve to, pa i spoznaja da ni jednom nisi bio kriv, pada u vodu kada te drugi osuđuju, za razliku od onih koji se toga nisu pridržavali, ali nažalost nisu preživjeli i smatra ih se žrtvama. Pri tome nitko nije pitao kako se ja osjećam i nosim s time. U trenucima tjeskobe često sam se znao upitati zašto se nitko nikad ne baca pod kamion već svi pod vlak – analizira svoj nemir Vladimir Ač.
Najstresniji trenuci bili su mu, kaže, kada je unesrećenima prvi priskakao u pomoć i uvijek se prvi uvjerio da su preminuli.
– Iako je bilo prekasno za pomoć, uvijek je kondukter trčao do prvog telefona i zvao hitnu pomoć. Onda nije bilo mobitela pa se znalo dogoditi da liječnici na mjesto nesreće dospiju i nakon nekoliko sati – u grču prepričava pokušaje spašavanja Ač.
Napominje kako ga je posebno pogađalo kada su ljudi na spomen željezničara odmahivali rukom dajući do znanja da ih bije glas alkoholičara.
Najsvjetlija točka u životu mu je, prisjeća se Vladimir Ač, kada je spasio život.
– Jedino me ispuni veselje kada se sjetim događaja iz Osijeka. Na pruzi sam spazio kokoš, uključio sam sirenu i počeo kočiti. Stao sam i tek kad sam sišao na tračnice, ispred vlaka sam ugledao kako petogodišnje dijete čuči i hrani kokoši na pruzi – ponosno ističe bivši vlakovođa Ač.
Zatvoren u tjeskobu, svjestan da mu nitko ne može pomoći, utjehu tek nakratko pronalazi u kćerima.
Poštujte propise!
Nekada je išao u lov, koji mu je bio ispušni ventil za nakupljeni stres. Poželio se razgovora s prijateljima i rodbinom, koji ga kažu jedini mogu razumjeti, ali nažalost i to se prorijedilo. Jedan od njih je, kaže, bio i pokojni strojovođa Slavko Lonjak koji je držao neslavan rekord sa 11 žrtava.
U jeseni života, sliježući ramenima, Ač kaže kako se, iako je teško pokretan, uspijeva uzdržavati s mirovinom od 3500 kuna. Unatoč svemu proživljenom Vladimir Ač ističe da onaj “tko jednom sjedne na kotač, nikad se od njega ne odvaja”, pa da mora, opet bi odabrao isto zvanje, koje se poput drugih uvuče pod kožu. Budućim i sadašnjim strojovođama poručuje:
– Pamet u glavu i poštujte propise!
Prisjeća se i kako su ga bivši kolege u zafrkanciji zvali ženomrscem.
– To je bilo zato što, poput nekih kolega, nisam želio stajati gospođama izvan postaja. Nekada je bio čest slučaj da su neki kolege noću znali povesti i grupe žena koje su u Bjelovar uzduž pruge išle na posao ili s posla. Poslije su se znali hvaliti svakojakim zavodničkim pričama, dok su meni prišili epitet ženomrsca – otkriva Vladimir Ač jednu od rijetkih anegdota iz svojih dana na pruzi.
Usnulim vlakovođama robija za 152 poginula
Tijela na pruzi, pod vagonima, krv i rasuta prtljaga sve je što je ostalo nakon najteže nesreće u povijesti naših željeznica. Na istočnom ulazu u zagrebački Glavni kolodvor toga 30. kolovoza 1974. oko 22 sata poginula su 152 putnika.
Brzi vlak 10410 Atena-Zagreb-Dortmund zbog pogreške strojovođe Nikole Kneževića i njegova pomoćnika Stjepana Varge u Zagrebu je završio putovanje. Godinu kasnije strojovođe su osuđeni – Knežević na 15, a Varga na osam godina robije. U Glavni kolodvor vlak je uletio brzinom od 102 kilometra na sat, 52 kilometra više od dopuštenog. Isprva su strojovođe tvrdili da nisu radile kočnice, a naposljetku su priznali da su zadrijemali.
Te se nesreće sjeća i Vladimir Ač kojeg su kao i neke druge strojovođe pozvali na uviđaj.
– Sjećam se užasnog smrada ustajale krvi. Na taj su vlak u Dugom Selu spojeni neki vagoni, ali nisu bili dobro spojeni na sustav za kočenje. Zato je strojovođa i rekao da je kočio, ali da nije osjetio da cijela kompozicija usporava – prisjeća se Ač
izvor : http://www.vecernji.hr/vijesti/na-dusi- ... nak-176775
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Kad sam kupovao stan, trebao mi je između ostalog i vjenčani list kojeg sam iz e-građani u pdf-u poslao mailom. Slijedeći dan mi stiže odgovor na mail da ga trebam isprintati i donijeti u uredRocky je napisao/la:
Nažalost HR ni ne iskorištava E-građane, što je u stvari dobar koncept, ali trenutno polufunkcionalan sustav.
No jasno je da mogu napraviti suvišnim x tisuća šalteraša, tko bi onda glasao...
Toliko o e-građani.
crash je napisao/la:Kad sam kupovao stan, trebao mi je između ostalog i vjenčani list kojeg sam iz e-građani u pdf-u poslao mailom. Slijedeći dan mi stiže odgovor na mail da ga trebam isprintati i donijeti u uredRocky je napisao/la:
Nažalost HR ni ne iskorištava E-građane, što je u stvari dobar koncept, ali trenutno polufunkcionalan sustav.
No jasno je da mogu napraviti suvišnim x tisuća šalteraša, tko bi onda glasao...
Toliko o e-građani.
Zato jer su tamo imali neku staru kištru koja ne otvara pdf....
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Meni za Zg parking kartu: sve skenirao i poslao mailom i zamolio da ne dolazim tamo (vozio sam rentacar pa sam cesto morao produzivati) i ovi me otkantaju.. kad sam dosao tamo covjek uzme papire, skenira ih (kao u mom mailu) i vrati mi originale. WTF
Sent from my iPhone using Tapatalk
Sent from my iPhone using Tapatalk
Jock je napisao/la:Meni za Zg parking kartu: sve skenirao i poslao mailom i zamolio da ne dolazim tamo (vozio sam rentacar pa sam cesto morao produzivati) i ovi me otkantaju.. kad sam dosao tamo covjek uzme papire, skenira ih (kao u mom mailu) i vrati mi originale. WTF
Sent from my iPhone using Tapatalk
Pa čobani...valjda iz ZG Holdinga, nego što bi drugo bilo......?
Radio sam u NASA i točio benzin u rakete
Ahagarlic je napisao/la:Jock je napisao/la:Meni za Zg parking kartu: sve skenirao i poslao mailom i zamolio da ne dolazim tamo (vozio sam rentacar pa sam cesto morao produzivati) i ovi me otkantaju.. kad sam dosao tamo covjek uzme papire, skenira ih (kao u mom mailu) i vrati mi originale. WTF
Sent from my iPhone using Tapatalk
Pa čobani...valjda iz ZG Holdinga, nego što bi drugo bilo......?
Sent from my iPhone using Tapatalk