Kompletan vodič o servisu mehaničkih satova – 3. dio: Vodootpornost sata

U prvom djelu našeg vodiča o servisu mehaničkih satova bavili smo se svim potrebnim koracima kroz koje prolaze ručni satovi kada se nađu u rukama sposobnog urara. U nastavku ćemo detaljnije pogledati proces vračanja i testiranja vodootpornosti sata.

Među brojnim značajkama i specifikacijama kojim se hvale urarske manufakture, jedna od najistaknutijih je deklarirana vodootpornost (100, 200 ili više metara) koju bismo trebali uredno provjeravat kod ovlaštenog servisera satova. A u svakodnevnim aktivnostima, pogotovo u ljetnim mjesecima, postoje brojne mogućnosti da te brojke stavite na kušnju. Čak i ako niste certificirani ronioc koji svoj kruh služi među modrim dubinama, još uvijek je lijepo nositi sat na plažu ili u bazen a da ga ne morate skidati s ruke prije kupanja. Sat s recimo 30m deklarirane vodootpornosti bi trebao ‘preživjeti’ pokoje bućkanje u vodi. Ipak je 30m ispod površine poprilično velika dubina.

Da ne ulazimo u prekomplicirane dileme oko deklarirane vodootpornosti, najlakše vam se voditi sa sljedećom činjenicom: sve ispod 100m nije za vodu, sve iznad je u redu za kupanje i ronjenje.

Što predstavlja oznaka za vodootpornost sata?

Problem je što deklaracije dubine razni proizvođači drugačije definiraju. Sat s 30 metarnom vodootpornošću je u najboljoj mjeri otporan na pranje ruku i nikako se ne bi smio izlagati dulje u bazenu ili slanoj vodi. Išao bi do te mjere da izjavim kako niti jedan proizvođač satova ne želi da uranjate u vodu bilo koji sat koji ima WR od 30 metara.

Da ne ulazimo u prekomplicirane dileme oko deklarirane vodootpornosti, najlakše vam se voditi sa sljedećom činjenicom: sve ispod 100m nije za vodu, sve iznad je u redu za kupanje i ronjenje. Za detaljniju klasifikaciju možete pročitati više o vodootpornosti sata na stranici ovlaštenog servisa Malalan.

Ali svaki sat, pa čak i onaj deklariran do nekoliko kilometara dubine mora se održavati, točnije mora se testirati na deklariranu dubinu i provjeriti ispravnost brtvi. Ovisno o kompleksnosti kućišta, moderni satovi mogu imati čak 7 ili više brtvi na raznim lokacijama kućišta i dovoljno je da samo jedna loša brtva propusti vodu u kućište i napravi ozbiljnu štetu mehanizmu ali i brojčaniku i kazaljkama. Rolex, kao i sestrinska manufaktura Tudor su začetnici vodootpornih satova (Rolex je predstavio prvi vodootporni sat davne 1926. godine) i tijekom godina su prikupili impresivne dubinske rekorde (posljednji je bio Rolexov SeaDweller Challenger Deep koji je dotaknuo samo dno Marijanske brazde na dubini od 10.908m). Sestrinska tvrtka se još nije upustila u rekordne dubine sa svojim 500m deklariranim Pelagosom, ali to ne znači da se prilikom servisa sata Tudor ne bi trebalo i adekvatno provjeriti vodonepropusnost.

Kao zadnju komponentu na servisu, urar mijenja sve dotrajale brtve na kućištu i krunici (i pušerima ako ih ima) te testira kućište u dvije faze: suhi i mokri test.

Oba testa se provode u posebnim komorama koje rade kao i što im ime sugerira. Suha komora koristi vakuum kako bi testirala kućište i ispravnost brtvi u suhoj okolini (te komore su limitirane do ekvivalentne dubine od 100m) dok su mokre komore zaslužne za testiranje većih deklariranih dubina (200m i više). Oba testa se izvode bez mehanizma unutar kućišta, tako da ako i dođe do prodora brtve i ulaska vode, neće nastati nikakva šteta.

Kada je urar siguran da je kućište ‘preživjelo’ oba testa, sat je vodootporan i kućište je spremno za finalno sjedinjavanje s mehanizmom. Test na vodootpornost je preporučljivo raditi svake godine, pogotovo ako više boravite blizu vode.

Završni pregled i testiranje sata

Znam što mislite, prošlo je već nekoliko tjedana od kako ste ostavili svoj omiljeni sat na servisu koji je napokon završen. Za svega nekoliko sati ponovno će biti opet na vašem zapešću. Nažalost još (malo) morate pričekati. Nakon što se odradi kompletan servis i mehanizam se sjedini s kućištem kreće finalna kontrola kvalitete koja uključuje vizualni pregled svake komponente sata i mjerenje funkcija sata.

Kompletan sat se postavlja na navijač, zapravo mehanički uređaj koji oponaša prirodno kretanje ruke kako bi se testirala efikasnost automatskog mehanizma i realno odstupanje vremenske komponente mehanizma u odnosu na propisanu normu (COSC, METAS ili Rolex standard). Tek nakon što sat odradi sve testove sa zelenim svjetlom (što obično traje oko tjedan dana) tek tada se sat može vratiti vlasniku.